Samo me pogledaj

Vraćam filmove unazad... pravim korake unaprijed. 

Zapisujem sve što vraća sjećanje a onda samo nešto kao da  me probudi iz sna u kome tražim tragove putovanja kroz vremena.

Osim ormara kojeg se sjećam znam da ovaj prostor nije moj dom.

Otvaram ormar odjeća stoji kao i prije. 

Nedostaje tek jedan kaput koji sam nosila tog jutra, tog dana i te noći.

Blicevi sjećanja kao fotoaparatom da slikaju isprekidane slike koje ne mogu izraditi u svom umu.

Slušam otkucaje sata... isti otkucaji kao u prostoriji u kojoj sam bila.

Želim se sjetiti ali neki djelovi sjećanja ne daju da se sjetim.

Kao da letim i u letu krila zastanu slete na krošnje da gnijezdo potraže.

Zašto volim vozove?

U meni se sve govori a ništa se ne kaže.

Ostavljam isprekidane linije da ih olovka spoji u meni nešto skriveno i od mene same postoji.

Brišem gumicom, a gumica umjesto olovke piše.

Koliko god da se trudim sve manje znam, a ne znam sve više.

Zašto volim vozove šta je to u mom sjećanju što me vrati na perone?

Moj kaput... gdje je nestao?

Još jedna noć će postati jutro a to jutro će se preliti u dan. 

A ja... ja još uvijek ne znam.

Ne znam gdje su oni djelovi koji te drže budnim koji ti otvaraju vrata sjećanja.

Da mogu da ih pronađem i stavim na dlanove da me oni sjete ili da mi vrate sjećanje.

Ko su ovi ljudi što prolaze... ko sam ja među ljudima.

Na ruci nacrtana ptica sinoć nije bila tu. Da li procjepi vremena igru igraju.

Da li se moje oči sjećaju da li u meni postoje dani izgovoreni ili ih tražim vještim potezima amaterskog detektiva. Ne razaznajem tragove ali negdje unutar sebe imam osjećaj da sam na pravom putu da otkrijem gdje su zatvorili ono što moje biće osjeća. 

I gdje je taj kaput što u sebi ima jedan list papira koji sve tajne otkiva.

Nema hladnoća doticaja s onim što se u meni prekraja. 

Ona samo toplinu spaja i povezuje. 

Ispod površine ne stanuju zime tu ih niko pronaći neće. 

S perona ponoćni voz kreće.

Bila sam u tom vozu sigurna sam u to. 

Osjetim kako u meni bljeskovi fotoaparata otvaraju sjećanju vrata.

Djelovi kao komadi stakla slažu se ali razbijeno staklo ne može potpuno da se složi. 

Uvijek ostaju pukotine tamo gdje je popucalo. 

Voz odlazi gledam ga dok ne zamakne i sjedam na šine. 

Treba mi onaj trenutak tišine koji će rijetko ko razumjeti. 

Znam da novi voz neće uskoro krenuti, ne znam kako ali znam.

Stavljam na glavu kapuljaču zahladilo je.

Iza mene su zgrade u tim zgradama ljudi samuju i ljudi pričaju.

A ja ima li mene negdje u nekom od domova, smijem li se uz jutarnji čaj... da li uopšte pijem čaj.

Razgovaram li u rana jutra sa nekim. Imam li televizor... volim li filmove.

Što se više pitam, to više enigmi imam za riješiti.

Ko zna možda nemam dom, možda sam negdje u nekom prihvatilištu i sad me traže jer se nisam jutors pojavila na doručku.

Kao da je nekom i važno da pronađe mene... koja samu sebe ne može pronaći.

Ima li neko kom je stalo do mene. Neko uz čije srce mogu priviti svoje. 

I da se ta naša dva srca razumiju da jedno drugom riječi nastave da se znaju kad se pogledaju.

Sve je hladnije, ustajem sa šina i nestaje kao dahom vjetra nošena tišina.

Skidam kapuljaču i idem nekim linijama koje se same crtaju za moje stope.

Ko li sam to ja.

Neko ko voli putanje vozova. Neko ko se sjeća noći koja je sve ostale pretvorila u zagonetku.

To je ono što znam i što osjećam. Sve ostalo kao da je nestalo.

Dišem i udišem u ovom zraku sve ono što bi moglo da me sjeti.

Mogu li u mreži vidjeti leptira da ga oslobodim da mu lete krila. 

I svo vrijeme prije te noći gdje sam bila. 

Dolazi voz ispratiću i ove putnike što nose kofere možda ugledam i sebe među njima. 

Nešto ima u tim vozovima.

Odjednom kao da vjetar iz onih tišina donese riječi kao da vrati slike i stavi mene među putnike. Ulazim u kaputu onom kaputu koji papir skriva papir koji tajne moje zagonetke otkriva.

Sjedam u voz. Iz džepa vadim papir. To je karta za voz. 

Okrećem poleđinu karte i vidim obrise neke mape i nekoliko riječi.

Iscrtana su moja kretanja od stana do perona. 

Piše: Kad jednog dana pronađeš ovaj papir znaćeš da sve ovo nije bio san, već jedna ponavljana noć prelivena u jutro i dan.

Voz kreće... ljudi sjedaju u kupe u kom se nalazim. 

Tako poznata lica koja govore ovo nije igrica koju igraš u simulaciji. 

Neko si ko živi na ovoj stanici.

Izlazim iz voza, nisam se ni pomaknula, a osjećam da sam putovala.

Osjećam na ovoj koži da sam dio ovog grada da vjetar zna moje tišine da čuje šta govorim mom sjećanju. I kao da mi ga vraća melodijom svojom u misli moje.

Na meni je kaput koji grije u ovoj hladnoj noći. I znam, nekako znam da koliko god da sam sama ne živim u samoći. Ja putujem kad zatvorim oči. Ja putujem kad očima gledam svu ljepotu svijeta... ja sam djevojka koja putuje kroz vrijeme i kroz gradove šeta.

Samo me pogledaj grade što nižeš zgrade kao domine kroz stanice gdje putuju vozovi sjećanjima vodi me.

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay.