Latice ljubavi putuju kroz povjetarce

Plešem po zaigranim sjenama nekog vremena, tražim izgovor za susret sa tobom.

Još ponekad zapišem stihove pišem ih i zamišljam te oči tvoje.

Još gledam spajaju se planine i more.

Kradem iz sna sve slagalice da ih spojim u tvoje lice.

Gradim neke nove zgrade u kojim stanujemo.

Postavljam prozore gradim vrata i prolaze između prvog i drugog sprata.

Ostavljam ti doručak na stolu i poruku. 

Po cijelom stanu pronalaziš tragove i sjećaš se da sam prolazila kroz sve prostorije sve ti na mene miriše.

I ona mandarina pored kamina i ta neobična tišina u kojoj tražiš moj glas. 

I pjesma koju puštaš u džuboksu. Zamisliš da sa mnom plešeš

Ono mjesto pored tebe kad gledamo filmove sve ti na mene miriše.

Tu sam ja.

Vodim te kroz ovu priču i naše se ruke u priči dotiču.

Naše se usne pronalaze u dodiru dvije pahulje.

Zaplićem riječi koje govorim i znam da te volim dahom svemira.

Zvjezdanim putanjama iz kojih izranja neka nova nada.

I onda se uliva u naše duše.

Vrijeme je kiše, završile su suše.

Ljubim te kroz napisano i grlim kroz opisano.

Tražim ono što se odavno pronašlo u tebi i meni.

Tražim jedan tren u pahulji da tebe opišem.

Da u kristalima pronađem one dijelove koji čine ljepotu pahulje. 

Vodene kapljice prolaze kroz olujne oblake.

Mislim o tebi a odigrani su na šahovskoj tabli svi potezi.

Jedan kristal leda spoji se sa drugim kristalom u spektru zamršenih oblika i takva je negdje tvoja i moja slika.

Jedan ples na ledu, jedan razgovor na vrhu planine, jedna mandarina u tvojim rukama.

Jedno ptuovanje kroz čekanje sve ti to na mene miriše.

Oko tebe su zgrade, kližeš na ledu sam i tražiš moje ruke.

Ja plešem po tvojim snovima i uzimam dio po dio što si ostavio u nekom kutku sjećanja.

U rano jutro kad se probudiš pored sebe mene ne vidiš.

Ustaneš, a mandarina na stolu stoji sinoć tu nije bila.

Ne znaš dok si spavao da sam je na stolu ostavila.

Ne znaš da sam na klizalištu bila i s tobom šolju toplog čaja pila.

Znaš da sam tu da te i vjetrovi sjećaju na miris lljubavi koji te prati.

Znam da voliš buđenje novog dana s vrha planine gledati.

Znam da voliš kad te zagrlim i kad se u tvom zagrljaju sigurnom osjetim.

I kad spojimo ruke pa na ledu kližemo uz muziku osjetim toplinu tvoje duše i tvoju ruku. 

Osjetim miris ljubavi na jastuku.

I kad se svi dani u noći obuku pored tebe sam ja dok se iz noći bude jutra.

Tražim onaj djelić sjećanja iz kog se bude nova proljeća.

Skupim latice i pahulje da se toplinom zime i ljubavi u tvoj lik pretvore.

Kad se u tebi i meni sve snage ljubavi zagrle sretnemo se ti i ja na stazama mjeseca.

Tražiš ti mene, tebe tražim ja slikama skrivenih značenja.

Zagonetka smo koja se samo pogledom riješava.

Naše misli se govore drugačije i kad ih niko osim nas ne čuje.

Kad se izgovore one se u pokretne slike pretvore.

Tražimo se ti i ja po filmovima starog vremena, po muzici koja se čuje u ulici.

Između polica sa knjigama.

Tražimo se na stanicama dana, u otisku usana na našim obrazima.

Tražimo se gdje se sretnu proljeće i zima.

Nešto je u tim mandarinama koje nas prate na svakom koraku i jedno od nas uvijek ih ima na dlanovima.

Možda je to zato što ih voliš kad zima, zazimi, možda je obris naše ljubavi u mandarini.

Hodam na prstima po danima tako istim, a tako različitim. 

Kao da iznova prolazim kroz sve naše susrete Kad da se svaki put u vrijeme našeg susreta nešto zaplete i kao da misli postanu pahulje što lete. 

Kao da postanu latice što putuju kroz povjetarce. Pa se spoje i u ružu pretvore.

Kads e svi prolazi zatvore ti i ja ćemo znati gdje su ključevi mogli nestati.

Kad se vrijeme vremenu vrati ti i ja ćemo jedno pored drugog stajati.

Imaćemo u rukama mandarine i stare novine. 

U tim novinama negdje u rubrici sreli su se na stanici srca biće priča tvoja i moja čija slova samo ti i ja znamo.

Ispišu se na stranicama kad se zagrlimo i pogledamo na vrhu planine.

Kad ti izgovoriš moje a ja izgvorim ime tvoje

A latice ljubavi  nošene povjetarcem ljubavlju se spoje u srce. 

Tad onaj ko piše priču o nama crta tvoje i crta moje lice.

To nas iz daljine zove u susrete nove dah vremena.

Ti si ljubljeni moj... ja sam tvoja ljubljena.

U tom malom stanu gdje stvari nekako stanu na neobičan način znam koliko ti značim.

Oblačim se u svu tvoju ljubav i čuvam je kad naiđu oluje.

Grlim te snagom vjetrova i ovih naših izmaštanih svijetova. 

U obliku pahulja i latica na stolu dvije karte kralj i kraljica dobrog srca.

I još stoje dvije mandarine za igru volim te... voli me... i one stare novine

što godine svoje broje dvoje što se vole jedno pored drugog stoje dok džuboks sam pušta pjesme njihove.

To nije fikcija, to je stvaran otisak vremena ti si volejni moj.... ja sam tvoja voljena.

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay