Samo ti možeš ispod obrva pronaći prevod mog pogleda

Zamišljam i razmišljam s ove tačke gdje jedino to i možeš da zamišljaš i razmišljaš. 

Da maštaš da izvajaš iz te mašte riječi.

Slomljenim sjećanjima u staklenim odajama tražim onaj jedan zrak sunčeve svjetlosti što se na polomljenom staklu kao nada pojavljuje.

Objasni mi ono što se objasniti ne može. 

Šta možeš vidjeti u očima gdje su se i suze slomile pod naletom emocija.

Šta možeš vidjeti na usnama koje su se odrekle da ljube.

Šta možeš vidjeti kad se u kosu zapetljaju noći koje su samoćom tražile toplinu.

Ne možeš izvući na površinu odavno zatvorene snove.

Ne možeš im dati krila da lete.

Ne možeš ti biti tu kad svi odu.

Sjediti u tišini gdje više riječi izgovori zvuk prazne sobe nego što ih ja kažem.

Ne možeš ti ostati da zagrliš moje neprospavane noći i da ih razumiješ.

Jer kroz vrijeme ne putuješ.

Ne možeš sjediti u onoj mračnoj sobi i osjetiti hladnoću koju ja osjećam, a vatra gori u kaminu.

Ne možeš vidjeti dubine neistraženih mora u meni.

Jedan talas ćeš vidjeti u slomljenim suzama, onim suzama o kojim sam ti pričala.

Ti ih ne možeš vidjeti ni kad poteku. To su one suze što nevidljive ćute u čovjeku.

Zaboravio si da se i smijem. 

Da se na osmijeh sijalice upale. 

Pod svjetlošću tih sijalica smo se ti i ja gledali. 

Gledamo se i sad.

Na ovim usnama trag tvog poljupca zapečaćen i ostavljen da me sjeti da sam odlučila zauvijek tebe voljeti.

U meni, sve se mjenja evo i sad ovog trena.

Ne možeš ti na papir zapisati šta sve osjećam i kojom brzinom se u meni sve slomi i sastavi.

Ne možeš te sitne komade stakla spojiti u prozor.

A onda ih dotaknuti. Ne možeš ti ovaj svijet u meni odgonetnuti.

A znam da možeš jedino ti meni prići, obrisati onu suzu što je odlučila niz obraz ići.

Stati uz mene i ići uz korake moje.

Pored tebe se u meni ne boje one tišine što sobom odzvanjaju, one se sa jutrom sklanjaju  u riječi pretvaraju.

Slomjeni prozori se ne otvaraju. Oni se otvore kad iz tebe sva osjećanja govore. 

Pa ti se privuku. 

Onaj tren kad uzmeš moju ruku  i toplinom ruke tvoje odagnaš hladnoće koje su mi donjeli vjetrovi.

Samo ti možeš na ovim usnama vidjeti  da negdje na rubu mojih svemira još žele s tobom da djele poljupce smjele.

Samo ti možeš u ovim očima vidjeti slomljene emocije staklenih odaja. 

Pronaći  svijet vila koji sam u očima sakrila.

Samo ti možeš zagrliti tako da osjetim planine i more. 

Da se u tvom zagrljaju smijem. 

Pronaći ispod obrva prevod mog pogleda.

Izvući na svjetlost iz sjene najbolje od mene.

Pojaviti se u ponoć pred vratima, odsvirati našu pjesmu na gitari.

Samo ti uvijek vidiš i kad sakrijem ono što je u meni.

I ništa ne pitaš, samo sviraš. 

Kao da tom melodijom u mojim staklenim odajama otvoriš nježno prstima po žicama prolaz svim onim sitnicama. Kao da skupiš na svoje dlanove sitne komade stakla i vraćaš ih na okna mojih prozora. 

Samo tvoja ruka prozor bez stakla otvara. 

Objasniš ono što se objasniti ne može a tako je duboko ispod ove kože. 

Vidiš na usnama što su se odrekle da ljube  kako dozivaju tebe.

Vidiš u očima u onom naletu emocija što suze lome... vidiš istinsku mene... sliku jedne romantične žene.

Tebi... ti znaš... ti si moje sunce.

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji.

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay