Postovi

Prikazuju se postovi od lipanj, 2017

Glumac iz postave davno odigrane predstave

Slika
On sada je sjeda kosa i brada. Ožiljak posred lica, za druge tek obična skitnica.
Čovjek okružen sa bezbroj ptica. Sjedi na istoj klupi godinama, dok u njemu vrijeme zove.
Rijekom života što jedan čamac ide po vodi, gdje on sad plovi?
Zgužvano pismo u rukama sa mnogo žuljeva urezanih i ostavljenih pečata.
Iz vode izranja karika po karika snaga ponestaje, no važno je da istraje.
On nekada sretan čovjek bio je. Imao je topli dom i uvijek živio po svom.
Onog trena kad je nestao taj čovjek u njemu, on osjeti da vrijeme je za promjenu.
Ostavio je sve spakovao kofere i krenuo niz ulice i trgove postao čovjek što hrani golubove.
Skupljao je žuljeve, radio teške poslove sad ga više niko i ne poznaje.
Iz tog svijeta u kom je živio izbrisao je sve tragove i nove cipele, zamijenio za prašnjave.
Kroz oluje i nevrijeme lomio stakla sva ona koja bi njegova ruka dotakla.
Rasuo bi u sitne dijelove pa spajao. Kako spojiti krhotine jer jednom slomljeno i iznova sastavljeno
nikad više nije isto. Koliko …

Kad kap kiše snove piše

Slika
Tamo i ovdje, negdje i nigdje. Često smo izgubljeni po paralelama i dijagonalama snova i jave.
Pješčani smo satovi, oaze i fraze. Sa muzičke strane gledano mi smo jednotaktni i dvotaktni motivi. Smisaone cjeline većine!
Muziciramo dok sviramo po harfi života neke od naših nota.
A harfa je najveći i najsloženiji instrument, baš poput čovjeka.
Odlutam u daljine nepreglednih vidika. Posmatram, tu sam, a i nisam.
Iz tih misli me prenu sjećanje na jedan koncert.
Jedan od onih koji se pamte. Ovaj poseban bi po kiši.
Na dlanove mi padaju kapi, idu niz lice poput suza.
Kakva simfonija gitare i kiše.
Divan osjećaj, neopisivo - opisiv. Uvijek se sjetim te noći kad poželim kroz paralele proći.
Gledam ljude sa osmijehom na licu, jedni drugima dodaju kabanice.
Uvijek u torbi nosim kišobran.
Otvaram kišobran, a tako bio je lijep dan.
 No nebo je odlučilo da oblaci se naljute pa da otvorimo kišobrane i obučemo kabanice.
Izgledam poput Merry Poppins koju voljeh kao dijete.
Kišobran bježi, održavam ga…

Mjesečevi plesači

Slika
Igraju se noćas sjene uzanim putevima sa mjesečevim plesačima.
Pa im korake prate samo da ih vrate na početne tačke.
Kroz maglu na tragu, kreću se unazad, iluziju stvaraju da naprijed idu.
Da zavaraju tragove i stope utkane, pucaju grane pod nogama, sad već hodaju lagano na prstima.
Najla zastaje, uvijek oprezna, čuje glasove, priviđenje ili stvarnost, odavno već zaboravila je realnost koja je okružuje?!
Ništa drugo ne preostaje, osim da vjeruje.
Daleko je sad ona hladna, a tako topla zgrada i ulice grada. Daleko su kao sjećanja.
Povrataka nema, ne ona i ne želi da se vrati, zato korake od Torona prati.
Sve je teže bilo ići po tami, znali su da nisu sami.
Kroz gustu šumu zvijeri putuju, čovjeka prepoznaju po hodu.
Tražili su neki izvor, trebali su vodu. Makar kap jednu, poput zlata vrijednu.
Odlučili su malo odmoriti misli i sjesti, a magla je poput pauka počela mrežu plesti.
Vidljivost je bila sve manja, nit podsvijesti sve tanja.
A kad misli putem podsvijesti pođu, sva sjećanja izno…

Ono što dolazi, mi ćemo biti

Slika
Prsti njeni postali su kistovi. Misli obrambeni štitovi.
Zidovi štafelaji, u vremenskom klatnu nastajale su slike na hrapavom platnu. Boje na rukama kao pomiješana sjećanja. Kao fraktali, u svakom obliku našla bi simboliku. Kao ostavljenu poruku, spajala bi sve u smislene činjenice, tražila odgovore i izgovore da put grada Sjena ne krene. Meditirala je danima među zidovima i crtežima. Toliko godina bila je skrivena od ljudskih pogleda, čak i dok je gradom hodila. Unutar sebe je borbu vodila. Znala je ako se sretne sa ljudima da će njen prolaz biti ravan čudima koja se još nisu dogodila. Te noći mjesec je odlučio kroz prozore do napuštene zgrade doći.
Najla je znala da treba na put poći. Kosu je ofarbala u crvenu boju, obula martnike stare što prašinu skupljaše u cipelarniku. Spakovala je sve što treba u jedan ranac, bilo je vrijeme da pronađe ključ, koji otvara katanac. Da dekodira i revoltira pravila koja su postavljena. Iako označenim kodovima pripada bila je spremna za svijet više …

Na rubu, rubova, u krugu, krugova

Slika
Noć prije jutra, dan poslije sutra. Radikalno mijenja karakter zvuka, poruka poslušana mnogo puta.
Stari gramofon, frekvencija neka daleka. Stavim ploču i slušam muziku. Imam televizor, iz nekih davnih vremena. Tu sam kao dijete gledala filmove. Gledam ih i danas. Stari video rekorder i jedna polica preko cijelog zida sa video kasetama. Filmovi crno-bijeli i u boji. Klasici iz prošlog vijeka.
Gledam i one iz 70 i 80-ih godina. Volim francusku kinematografiju i njihove komedije.
Večeras (kao i inače u ovo doba noći) sjedim na krovu jedne napuštene zgrade posmatram, učim i čekam.
Posmatram svijet taj cijeli jedan splet. Sreća, tuga, suze, smijeh i sva ostala osjećanja.
Uokvireni principi kružnih ponavljanja.
Tamo u dolini ljudi procjenjuju, ocjenjuju i određuju. Jesi li čovjek ili nisi?
Pitam se: Da li je to odabir u bezizlazu, emotivno pristupačnih prostora, ograđenih i nadograđenih trenutaka? Kako se osjećaju, tako reaguju. Svi prelaze liniju gdje prestaje tolerancija, a počinje antit…