Kad kap kiše snove piše

Tamo i ovdje, negdje i nigdje. Često smo izgubljeni po paralelama i dijagonalama snova i jave.
Pješčani smo satovi, oaze i fraze. Sa muzičke strane gledano mi smo jednotaktni i dvotaktni motivi. Smisaone cjeline većine!
Muziciramo dok sviramo po harfi života neke od naših nota.
A harfa je najveći i najsloženiji instrument, baš poput čovjeka.
Odlutam u daljine nepreglednih vidika. Posmatram, tu sam, a i nisam.
Iz tih misli me prenu sjećanje na jedan koncert.
Jedan od onih koji se pamte. Ovaj poseban bi po kiši.
Na dlanove mi padaju kapi, idu niz lice poput suza.
Kakva simfonija gitare i kiše.
Divan osjećaj, neopisivo - opisiv. Uvijek se sjetim te noći kad poželim kroz paralele proći.
Gledam ljude sa osmijehom na licu, jedni drugima dodaju kabanice.
Uvijek u torbi nosim kišobran.
Otvaram kišobran, a tako bio je lijep dan.
 No nebo je odlučilo da oblaci se naljute pa da otvorimo kišobrane i obučemo kabanice.
Izgledam poput Merry Poppins koju voljeh kao dijete.
Kišobran bježi, održavam ga u ravnoteži što je protivno Zemljinoj teži.
Negdje sam između gravitacije i levitacije. Ritam kiše i ritam muzike.
Vođa grupe ne vjeruje da su svi ostali na koncertu.
Mislio je da ćemo otići kad je počeo pljusak. Ne, svi su ostali.
Kaže: S' obzirom na ove vremenske neprilike ili prilike ide jedna pjesma kao veliko hvala što ste ostali?! U tekstu pjesme kiša i kiša sa neba. Slučajnost?
Ne, već usklađeni trenuci prirode, čovjeka i muzike.
Sad dok pišem ovu priču pada kiša.
Te kapi kiše sve glasnije i tiše olovka na papiru piše.
I ne sluša me svaki put ponekad odluta i napiše riječi neke.
Kapi i slova korak između jave i snova.
Sanjam san prolazim kroz ogromne prostorije i hodnike još uvijek je sve u izgradnji.
Bježim od nekoga tražim stepenice da se popnem na sprat. Idem stepenicama.
Odjednom sam u velikoj dvorani koja je centralni dio tog mjesta.
U snu vidim poznate i nepoznate ljude.
Nestvarno je veliko vrtim se u krug i pamtim svaki detalj tog prostora.
 Prolazim kroz prostorije i naznake nekih koje tek trebaju nastati.
Velike cijevi mi pomažu da se krećem. Tamo sam, znam, sanjam budna.
Čujem otkucaje sata iza zatvorenih vrata.
Čujem glas čovjeka koji odzvanja među praznim zidovima i glas jedne žene.
Molim ih da otvore vrata. Ne žele otvoriti. Tražim ključ, nema ključa. Trebam pomoć.
Budim se...
Nakon nekog vremena čitam novine vidim sliku koja mi je poznata.
Mjesto se zove Palays the Tokyo.
Odlazim na net i gledam video snimak tog mjesta. To je mjesto iz mog sna.
Ostavila sam tragove stopa kroz prašnjave hodnike.
Znam da su ih vjetrovi sakrili. No u snu sam im vratila otiske.
Bila sam tamo dok je još taj prostor bio u izgradnji. Slučajnost?
Ne, već usklađeni trenutak sna i jave.
Jeste li snove vidjeli u javi, i javu u snu? Bili negdje, a zapravo tu?
Koliko je tih trenutaka i dijelova satkanih i protkanih našim mislima?
Slažemo ih poput slagalice u našem teatru i sviramo harfu.
Bježimo i težimo ka tome, da uravnotežimo javu i snove.
Tražimo odgovore na pitanja iznova i iznova svaka scena se ponavlja.
Ponavlja se jer uvijek negdje previdimo stvarnu i realnu sliku.
Jedno sanjamo, drugo živimo i obrnuto.
Koje su granice i gdje su stanice za vozove koji voze kroz javu i snove?
Da li to može jednim imenom da se zove?
Oduvijek volim vozove! Još dok smo djeca bili. Putovali smo vozom na more.
Zavoljeh ih gledajući filmove. U tadašnje vrijeme film "Povratak u budućnost."
Odgledan mnogooooo puta.
Ih kad bismo mogli sjesti u voz pa putovati kroz vrijeme, kroz javu i snove?
Putovati daleko i blizu posjetila bih Palys the Tokyo u Parizu.
U snovima bih otišla do nekih odaja bez ključa.
Ovaj put bih potražila ključeve i otvorila vrata, jer nepročitani snovi
uvijek se vrate u sličnom obliku, novi, a zapravo su stari ne zaboravi.
I čekaju da ih riješimo poput zagonetke, oni čekaju, ja pišem retke.
I ne pravim izuzetke, već idem po svom. Između snova i jave tu je moj dom.
Analiza svih stvari takvi smo mi sanjari.
Od jednog djela napravim mnogo više, kiša još pada, a ja pišem.
Ostavim olovku i listove papira, harfa negdje svira.
Uzimam kišobran izlazim na ulicu slijedim intuiciju, njoj vjerujem jednako kao raciu.
Razum i instiktivno shvatanje je srazmjerno jedno drugome.
Zatvorim oči i putujem u noći kad ih otvorim snove u javu pretvorim.
Kao kad kule od pijeska talasi prekriju tako sjećanja na snove nestaju.
Ako ih zapišem ostanu tek slova na papiru? Onda vidim zbilju oko sebe.
Nekad u noćima vidim u očima ljudi kako spavaju budni.
Ali ne sanjaju, tek čekaju na promjenu.
Puste su ulice mnogi kišu ne vole, samo da sebi dozvole da pjevaju i plešu dok pada.
Sanjali bi više, stvarnost bi ljepša bila.
Uzimam hrpu papira i bacam ih na kišu tinta se razlila, slova se brišu.
Snovi i java zajedno se pišu. I opet znam, budna sanjam.
Prestaje kiša, sklapam kišobran, papiri su u torbi tinta se nije razlila.
Slova poput složenih misli riječi ispisala. Putovala sam kroz snove i vratila se u javu.
Čitam ispisane redove i vežem ih u priče. Jeste li nekad sanjali i živjeli te snove?
Znate li kako se to zove? Jeste li stvarnosti dozvolili da ostanente sanjari ili ste tek mašine postali?
Sanjajte i zapišite snove vaše! Nemojte da budu tek prazne čaše bez vode.
Putevi kroz snove i javu vode do slobode!
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav!
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa interneta.
Video sa YouTube-a! Grupa Dream Theater, Pjesma: Endless Sacrifice
https://www.youtube.com/watch?v=dFXq1ixoE8k


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Čovjek sa neke druge planete

Kad se ljubav igra žmirke

Zvijezdana djevojka