Glumac iz postave davno odigrane predstave
On sada je sjeda kosa i brada. Ožiljak posred lica, za druge tek obična skitnica.
Čovjek okružen sa bezbroj ptica. Sjedi na istoj klupi godinama, dok u njemu vrijeme zove.
Rijekom života što jedan čamac ide po vodi, gdje on sad plovi?
Zgužvano pismo u rukama sa mnogo žuljeva urezanih i ostavljenih pečata.
Iz vode izranja karika po karika snaga ponestaje, no važno je da istraje.
On nekada sretan čovjek bio je. Imao je topli dom i uvijek živio po svom.
Onog trena kad je nestao taj čovjek u njemu, on osjeti da vrijeme je za promjenu.
Ostavio je sve spakovao kofere i krenuo niz ulice i trgove postao čovjek što hrani golubove.
Skupljao je žuljeve, radio teške poslove sad ga više niko i ne poznaje.
Iz tog svijeta u kom je živio izbrisao je sve tragove i nove cipele, zamijenio za prašnjave.
Kroz oluje i nevrijeme lomio stakla sva ona koja bi njegova ruka dotakla.
Rasuo bi u sitne dijelove pa spajao. Kako spojiti krhotine jer jednom slomljeno i iznova sastavljeno
nikad više nije isto. Koliko god se činilo?
Vjetrovi iz daljina dolaze, godine teku, prolaze i šta na kraju ostaje?!
Glumac iz postave jedne davno odigrane predstave.
Njemu je teatar ovaj svijet pod vedrim nebom. Sretan je kad počne dan sa malo vode i bajatim hljebom. Ne traži od toga ništa više, trg je postao njegov dom i sklonište.
Drugima on je tek svakodnevni čovjek bez doma.
A kako izgled može da zavara čovjeka on skitnica nije, ne niti iz daleka?!
On je više od tog samo mudro ćuti, hljeb s pticama dijeli.
Možda je tužan na prvi pogled, ali mu se duša veseli?!
Sve te bore čine njegove izbore. On je glumac iz predstave, one životne.
I stvarno igra bez teksta unaprijed napisanog, on je mnogo više od ovdje opisanog!
Postao je čistač cipela za staru odjeću, zamijenio je odjela.
Zatvorio je jedna vrata i otvorio ona od drveta, izrađena rukom vještog stolara, poput Đepeta (eng. Jepeta).
Ostavio je prošle dane iza sebe i odveć navikao je da mu ruke budu ozeble.
Ugrije ih tek kad zagrli sjećanje.
Na trgu listovi sa drveća jesen dolazi, on se sjeća proljeća.
Kiše padaju te oči se još uvijek nadaju. I vraćaju se u ono neko vrijeme kad je bio dijete i mladić i kad sve imao je na dlanu. Sad samo kao sjećanje žuljevi na dlanovima mogu da ostanu.
Nekad je tim rukama milovao njenu kosu do ramena.
Od osjećajnog čovjeka, pretvorio se u onog što ne osjeća.
Rijeka života kojom njegov čamac plovi uspomene lovi na neku lošu udicu, kad sjećanja uhvati on ih pogleda i nazad u vodu vrati. U njemu koliko svjetlosti, toliko tame, a dao bi sve da nasloni glavu na njeno rame. I pustio bi suze niz lice da poteku, ali ne, on gleda pravo u rijeku.
I kad već njome putuje zna da sjećanju ništa ne duguje, sretan jer otišao je.
I lome se u trenu sve niti po njemu pucaju tankim šavovima za dušu prišiveni.
Sve što ima je sjećanje o toj ženi.
I svi razlozi prikriveni, velom tajne obavijeni i ostavljeni žive u podsvijesti, a davno već su zaboravljeni.
I kad prođe tu rijeku daleku on se na svoju klupu vrati.
I hrani ptice sa mrvicama hljeba, on zna da tako biti treba.
Onda kad noć već dolazi, on prolazi kroz stanice i možda, tek možda traži njeno lice!
U kaputu starom čovjek s gitarom odlazi da luta čovjek koji ne poznaje korake novog puta.
Ali spreman je njima poći i do doma svog iznova doći.
I možda zatvori vrata od drveta i možda ga na onim vratima njegovog doma ona čeka da se nakon godina lutanja vrati njoj iz daleka?!
U tom paralenom trenutku postoji mnogo različitih viđenja i snoviđenja.
Pita se da li joj je još uvijek kosa do ramena? I da li bi ga prepoznala kada bi vrata otvorila i zagrlila,
tada bi se njegova glava na njeno rame naslonila. I nakon godina lutanja, skrivanja i ćutanja on bi shvatio da gdje god čovjek ode uvijek bi se doma vratio!
Kroz putovanja do središta duše, poslije kiša, suše i kad jugo puše, za čamac koji po rijeci života plovi uvijek nas put ljubavi ka sunčanoj strani vodi!
Do sljedeće priče: Pozdrav čitaoci!
Slika je preuzeta sa interneta, video sa YouTube-a. Grupa: Creed. Pjesma: My Sacrifice!
Autor teksta: Milena Vujinović
Čovjek okružen sa bezbroj ptica. Sjedi na istoj klupi godinama, dok u njemu vrijeme zove.
Rijekom života što jedan čamac ide po vodi, gdje on sad plovi?
Zgužvano pismo u rukama sa mnogo žuljeva urezanih i ostavljenih pečata.
Iz vode izranja karika po karika snaga ponestaje, no važno je da istraje.
On nekada sretan čovjek bio je. Imao je topli dom i uvijek živio po svom.
Onog trena kad je nestao taj čovjek u njemu, on osjeti da vrijeme je za promjenu.
Ostavio je sve spakovao kofere i krenuo niz ulice i trgove postao čovjek što hrani golubove.
Skupljao je žuljeve, radio teške poslove sad ga više niko i ne poznaje.
Iz tog svijeta u kom je živio izbrisao je sve tragove i nove cipele, zamijenio za prašnjave.
Kroz oluje i nevrijeme lomio stakla sva ona koja bi njegova ruka dotakla.
Rasuo bi u sitne dijelove pa spajao. Kako spojiti krhotine jer jednom slomljeno i iznova sastavljeno
nikad više nije isto. Koliko god se činilo?
Vjetrovi iz daljina dolaze, godine teku, prolaze i šta na kraju ostaje?!
Glumac iz postave jedne davno odigrane predstave.
Njemu je teatar ovaj svijet pod vedrim nebom. Sretan je kad počne dan sa malo vode i bajatim hljebom. Ne traži od toga ništa više, trg je postao njegov dom i sklonište.
Drugima on je tek svakodnevni čovjek bez doma.
A kako izgled može da zavara čovjeka on skitnica nije, ne niti iz daleka?!
On je više od tog samo mudro ćuti, hljeb s pticama dijeli.
Možda je tužan na prvi pogled, ali mu se duša veseli?!
Sve te bore čine njegove izbore. On je glumac iz predstave, one životne.
I stvarno igra bez teksta unaprijed napisanog, on je mnogo više od ovdje opisanog!
Postao je čistač cipela za staru odjeću, zamijenio je odjela.
Zatvorio je jedna vrata i otvorio ona od drveta, izrađena rukom vještog stolara, poput Đepeta (eng. Jepeta).
Ostavio je prošle dane iza sebe i odveć navikao je da mu ruke budu ozeble.
Ugrije ih tek kad zagrli sjećanje.
Na trgu listovi sa drveća jesen dolazi, on se sjeća proljeća.
Kiše padaju te oči se još uvijek nadaju. I vraćaju se u ono neko vrijeme kad je bio dijete i mladić i kad sve imao je na dlanu. Sad samo kao sjećanje žuljevi na dlanovima mogu da ostanu.
Nekad je tim rukama milovao njenu kosu do ramena.
Od osjećajnog čovjeka, pretvorio se u onog što ne osjeća.
Rijeka života kojom njegov čamac plovi uspomene lovi na neku lošu udicu, kad sjećanja uhvati on ih pogleda i nazad u vodu vrati. U njemu koliko svjetlosti, toliko tame, a dao bi sve da nasloni glavu na njeno rame. I pustio bi suze niz lice da poteku, ali ne, on gleda pravo u rijeku.
I kad već njome putuje zna da sjećanju ništa ne duguje, sretan jer otišao je.
I lome se u trenu sve niti po njemu pucaju tankim šavovima za dušu prišiveni.
Sve što ima je sjećanje o toj ženi.
I svi razlozi prikriveni, velom tajne obavijeni i ostavljeni žive u podsvijesti, a davno već su zaboravljeni.
I kad prođe tu rijeku daleku on se na svoju klupu vrati.
I hrani ptice sa mrvicama hljeba, on zna da tako biti treba.
Onda kad noć već dolazi, on prolazi kroz stanice i možda, tek možda traži njeno lice!
U kaputu starom čovjek s gitarom odlazi da luta čovjek koji ne poznaje korake novog puta.
Ali spreman je njima poći i do doma svog iznova doći.
I možda zatvori vrata od drveta i možda ga na onim vratima njegovog doma ona čeka da se nakon godina lutanja vrati njoj iz daleka?!
U tom paralenom trenutku postoji mnogo različitih viđenja i snoviđenja.
Pita se da li joj je još uvijek kosa do ramena? I da li bi ga prepoznala kada bi vrata otvorila i zagrlila,
tada bi se njegova glava na njeno rame naslonila. I nakon godina lutanja, skrivanja i ćutanja on bi shvatio da gdje god čovjek ode uvijek bi se doma vratio!
Kroz putovanja do središta duše, poslije kiša, suše i kad jugo puše, za čamac koji po rijeci života plovi uvijek nas put ljubavi ka sunčanoj strani vodi!
Do sljedeće priče: Pozdrav čitaoci!
Slika je preuzeta sa interneta, video sa YouTube-a. Grupa: Creed. Pjesma: My Sacrifice!
Autor teksta: Milena Vujinović
Primjedbe
Objavi komentar