Ono što dolazi, mi ćemo biti

Prsti njeni postali su kistovi. Misli obrambeni štitovi.
Zidovi štafelaji, u vremenskom klatnu nastajale su slike na hrapavom platnu.
Boje na rukama kao pomiješana sjećanja.
Kao fraktali, u svakom obliku našla bi simboliku. Kao ostavljenu poruku, spajala bi sve u smislene činjenice, tražila odgovore i izgovore da put grada Sjena ne krene. Meditirala je danima među zidovima i crtežima. Toliko godina bila je skrivena od ljudskih pogleda, čak i dok je gradom hodila.
Unutar sebe je borbu vodila. Znala je ako se sretne sa ljudima da će njen prolaz biti ravan čudima koja se još nisu dogodila. Te noći mjesec je odlučio kroz prozore do napuštene zgrade doći.
Najla je znala da treba na put poći. Kosu je ofarbala u crvenu boju, obula martnike stare što prašinu skupljaše u cipelarniku. Spakovala je sve što treba u jedan ranac, bilo je vrijeme da pronađe ključ, koji otvara katanac. Da dekodira i revoltira pravila koja su postavljena.
Iako označenim kodovima pripada bila je spremna za svijet više nego ikada.
A ta savršena slika grada bila je tek lažna fasada, jer bili su zarobljeni ogradama.
Ožiljak na ramenu je prekrila da svoje porijeklo ne bi otkrila.
Sama protiv ostalih, u vjeri da će pronaći još nekog od označenih.
Idući ulicama tražila je mirne misli u sebi da svoj karakter probudila ne bi. Onda bi uzela papir i crtala bi slike, sjenčila ih običnom olovkom. Linije su postajale sve izraženije kada bi vidjela kako ljudi pored nje prolaze.
 Svima bio je čudan njen pogled preko ramena, za mašine u vrtlogu vremena.
Čudno je to kad se među ljudima osjećaš potpuno sama. U gradu, u  kom je svijetlost zapravo tama.
Smjena noći i smjena dana.
Kao od gline izliveni i sastavljeni ljudi. Označeni su bili drugačiji i zaboravljeni.
Kročila je gradom, tražila lica sa nadom. Da li postoji neko ko putuje tako daleko?
Da ide sve do grada Sjena u vrtlogu vremena? Ipak kročila je sama u tami noći, naučiš na sve kad živiš u samoći. Dalekim daljinama išla je sama, a među ljudima.
Stari vokmen iz nekih 80-ih godina i svirala je njoj poznata muzika. Na trenutak bi odlutala i isključila sva čula izvan svijeta bila bi tamo gdje je pjesma.
Na raskrsnici koja do cilja vodi, vidjela je ženu. Prepoznala je staru sliku u tom liku. Sjetila se te noći kad joj je pozvonila na vrata stana sa pismom u rukama. Upečatljive crte lica nisu se mnogo promijenile i brzo su je odale. Najla se pitala: Šta ako...
Uvijek to pitanje postoji, no s' godinama naučila je da se ne boji.
Bila je ona koja čvrsto na zemlji stoji. Iako sanjar koji pravila ruši, bila je veliko dijete u duši.
Nije razumjela kako ljudi vide savršenstvo u nesavršenstvu?
I žive u lažnim slikama, dok neko drugi im život kreira.
Žena joj reče. Konačno došlo je i to veče. Znala sam da ćeš doći i čekala sam te ovdje mnogo noći.
Treba ti lozinka da bi dalje mogla proći. Ovdje gdje se završava grad na rubu u krugu i počinje grad Sjena rekli su da će se pojaviti mlada žena. No ni po čemu neće obična biti i da je bez lozinke ne smijem pustiti. Neobična jesi, u prilog tome ide tvoje rame poluskriveno. Vidim da je nekim znakovima označeno.
Sjeti se Najla u trenutku da je pismo sakrila u nekom kutku njenog ranca.
Uzima pismo i naglas čita. Traži lozinku skrivenu a počinju da se slažu znakovi na ramenu.
Ti si ta sumnje nema. Samo ona koja pismo naglas na raskrsnici pročita i pokrene kodove može proći puteve ove.
Uzela je pismo i vratila ga ženi. Izvoli ono više ne treba meni.
Krenula je dalje, unutrašnji glas je vodi ka tom gradu gdje se rijetki usude doći.
Sve veća tama je bila kako je gradu prilazila. Ne boj se nisi sama iako svuda oko nas caruje tama?
Govori joj glas iz daljine. Znam ko si djevojko Najla ti je ime.
Lako je iz tame govoriti dođi na svijetlost i lice pokaži. Ako hrabrosti imaš, koliko ja ludosti?
Jer priznaćeš nije lako ići sama tamo gdje vlada tama?
A rečenica koju si mi rekao, znam da je iz jedne pjesme.
Slušala sam je često noćima na krovu zgrade gdje sam grad posmatrala.
Iz tame izlaze oči mračnije od noći. Polako obrise dobija to lice, na prvi pogled neke skitnice.
Odjeća kao dronjci i već odavno izgrizli su je moljci. Na njemu su bile martinke jednako stare kao njene. Tada su se probudile uspomene na ono prošlo vrijeme kad je u zgradi bila i kad se od drugih krila.Vidjela je jednom u prolazu kako stoje nečije stope na ulazu.
Bile su to te iste martinke sa indigo pertlama. Prepoznala bi ih uvijek.
Pamtila je i one najsitnije detalje. Imala je izoštren vid i nevjerovatnu memoriju.
Sad je stajala tu da ispiše neku novu istoriju.
Živim ovdje već duže vrijeme. Ja sam Toron tražim označene. Tražio sam te prije nekoliko godina. No uspjela si ostati skrivena. Kad sam konačno našao lokaciju gdje živiš i otišao po tebe više nisi bila tu.
Loš si ti tragač. Znam da si dolazio, vidjela sam te. No znam ostati skrivena. Ja sam najbolje poznavala zgradu. Bio si na ulazu, u tim istim martinkama sa pertlama boje indiga. Zgrada je bila sigurna i da sam još ostala tamo no bilo je vrijeme da krenem u svijet, u svijet od kog sam uvijek bježala. A kad od nečega bježiš ono ide za tobom. I onda sam shvatila da je bolje da mu pođem u susret i sretnem se oči u oči sa njim. A ne da mi on bude za petama.
Vidim da neće biti lako smiriti taj tvoj karakter.
Nisi ti još upoznao moj karakter inače bi već koracima ispred mene bio. Ti misliš da me poznaješ jer imaš sve podatke o mom djetinjstvu?! Kao ovaj grad sjena tako je  i moje djetinjstvo tek sjena, jedan dio odraz mene nekada. To su uspomene, ovo sad to sam ja. Ono što dolazi to ću biti.
Sad mi pomozi da dođem do čovjeka koji zna dekodirati ove znakove da ih mogu poslati primaocu poruke. U redu budi tiha, sad idemo ka djelu grada, u kom vladaju neka druga pravila. Budi tiha i nemoj se isticati ni po čemu! Vodim te do Barota čovjeka koji je nekad pripadao Označenima.
On i ja smo ime dobili po mjestima u kojim su nas pronašli. On je iz sela koje se zove Barot, ja sam pronađen u dvorcu Toron po kom sam dobio ime. Naša prava imena su u znakovima kodova.
Znači Najla nije moje ime?
Ne, to ime su ti dali ljudi koji su te pronašli dok si bila dijete. To je tradicija Označenih. Jedino po čemu se razlikuješ je to što si ime dobila po značenju tvoje uloge u ovom svietu. Ti si ta koja će ostvariti željeni cilj.
Promjenom imena mi dobivamo novo značenje i misiju. Vrijeme je da krenemo put Grada Sjena.
Krenuli su uzanim putem i dugom stazom dok mjesec u tami jedina svijetlost bi on i ona kao Označeni.
Dragi čitaoci ovo je drugi dio priče: Na rubu, rubova u krugu, krugova. Podnaslov: Ono što dolazi, mi ćemo biti! Slika je preuzeta sa interneta, video sa YouTube-a. Grupa:Linkin Park. Pjesma: Numb

https://www.youtube.com/watch?v=kXYiU_JCYtU

Primjedbe

  1. Ovaj nastavak više rezonira sa mnom i fotografije ti se sjajno uklope u priče. Odraz u vodi je fenomenalan detalj. Svaka čast! Lp i smješak

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala! Odlično ste primjetili detalj na slici! U čovjeku postoji više odraza ličnosti! Pozdrav!

      Izbriši

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Čovjek sa neke druge planete

Kad se ljubav igra žmirke

Zvijezdana djevojka