Na rubu, rubova, u krugu, krugova

Noć prije jutra, dan poslije sutra. Radikalno mijenja karakter zvuka, poruka poslušana mnogo puta.
Stari gramofon, frekvencija neka daleka. Stavim ploču i slušam muziku. Imam televizor, iz nekih davnih vremena. Tu sam kao dijete gledala filmove. Gledam ih i danas. Stari video rekorder i jedna polica preko cijelog zida sa video kasetama. Filmovi crno-bijeli i u boji. Klasici iz prošlog vijeka.
Gledam i one iz 70 i 80-ih godina. Volim francusku kinematografiju i njihove komedije.
Večeras (kao i inače u ovo doba noći) sjedim na krovu jedne napuštene zgrade posmatram, učim i čekam.
Posmatram svijet taj cijeli jedan splet. Sreća, tuga, suze, smijeh i sva ostala osjećanja.
Uokvireni principi kružnih ponavljanja.
Tamo u dolini ljudi procjenjuju, ocjenjuju i određuju. Jesi li čovjek ili nisi?
Pitam se: Da li je to odabir u bezizlazu, emotivno pristupačnih prostora, ograđenih i nadograđenih trenutaka? Kako se osjećaju, tako reaguju. Svi prelaze liniju gdje prestaje tolerancija, a počinje antitolerancija. Tolerišem, a sebi sugerišem odstupanje koraka.
Ravnoteža -protuteži.
Mi smo tako mali u ovom svemiru, a tako veliki u sopstvenom vrtlogu.
Pitam se jesam li čovjek poput svih ili još jedan od označenih?
Označenih kodova u vrtlogu vremena i svemira.
Ja sam skica, projekcija, afirmacija i negacija čovjeka. Čudan sklop. Nestvarna, a postojim.
Nameće se pitanje, podsvijest ga doziva i ego proziva. Ako sam nestvarna, kako onda postojim?
Živim u školjki iz koje stablo raste. To je moj dom. Meni su najbolji drugovi vjetrovi, sa njima razgovaram. Mjesec me razumije govorimo ćutanjem.
Sva svijetla se lagano gase, tonu u snove ljudi.
Tek ponegdje svijetle sijalice. Mala okna prozora iz moje perspektive.
Tamo u dolini ti prozori imaju znatno veća okna. Ljudske perspektive su tako različite.
Bez obzira kolika je razdaljina između posmatrača i ljudi.
Vjetar obriše tragove stopa, mjesec ih ponovo nacrta. Prašinom svojom i tišinom mojom.
 Te stope mi pričaju priče. Zapisujem ih. Ljudi se susreću i jedni pored drugih prolaze.
Milimetarski razmaci među dušama. Običnim, neobičnim, logičnim i nelogičnim.
Ne vide me uvijek, ostanem u sjeni mjeseca.
Odabrala sam odavno moj put, a da to ni sama nisam znala.
Onog trenutka i djelića sekunde kad sam osmijehom naučila prikriti suze.
Volim svijetla ovog grada. Grada na rubu, rubova, u krugu, krugova.
Sjene oko mene ne govore, njihova pantomima za mene značenje ima.
Znam gdje su granice koje se ne prelaze, njihov dio grada ne posjećujem.
Na mom ramenu ispisana kodirana poruka.
Kažu da je jedino zna dekodirati čovjek koji živi u gradu Sjena.
On može taj kod pretvoriti u simbole, u oblik razumljiv za primaoca.
Kažu da sam još kao dijete pronađena u ovoj staroj zgradi.
Kroz maglu se sjećam nekih dijelova djetinjstva.
Oni što kažu, ja im ne vjerujem. U vremenu u kom živim mnogo je statičkih i optičkih varki.
Uvijek se vraćam u zgradu sa nadom da ću pronaći odgovore.
Zidovi ne govore, ali mogli bi !?
Ako malo bolje pogledam, oni na svom bijelom platnu imaju slike u svim bojama.
Slike govore više od riječi. Ove slike trebam nacrtati po linijama koje su jedva vidljive.
Udahnuti im život, pustiti ih na slobodu. Naći odgovore na pitanja.
Zamoliću mjesec da bude moje svijetlo u tami.
Samotnjak sam, tako su odredili ljudi iz doline. Istina, bježim od ljudi. Njima ne vjerujem.
Ali nisam samotnjak, ako imam svoj pogled na svijet, koji nije preslikan od drugih.
Znam odlutati do doline i proći pored ljudi. Većinom me ne mogu primijetiti.
Naučiš ostati skriven, kad ne želiš biti otkriven.
Oni i kad spavaju i sanjaju, čak i u snovima određuju jesi li čovjek ili nisi?
Ploča na gramofonu ide u krug i moja pjesma koja me uvijek prati je na redu.
Da zaplešem na rubu i održim gravitaciju sopstvenih emocija?!
Zašto da ne? Plešem sve do doline.
Većinom svi spavaju, neće ni znati da sam prošla ulicama i plesala sa nacrtanim
stopama od prašine mjeseca, stopama koje su ljudi ostavili kao pečate u svojim lutanjima.
Gotovo da mogu pročitati njihove karaktere, gledajući otiske.
Vraćam se u moju školjku, gledaću kako dolazi novi dan. Malo spavam, ne volim spavati.
Kad spavam, pretežno sanjam nejasne snove. Snove za koje na znam jesu li stvarni ili nisu?
Onda ih dešifrujem. To su pisma sa porukama koje mogu biti smjer u odlukama.
Jednog dana neko je pozvonio na vrata stana u kom boravim je jedini adaptiran stan. Pred vratima je stajala žena. U ruci je držala kovertu sa pismom. Predala mi je pismo i rekla da kad ga pročitam uništim taj trag. Tu ženu više nisam vidjela, prošlo je od tada nekoliko godina. No, da je vidim prepoznala bi je. Imala je upečatljive crte lica. Iako u pismu (na prvi pogled) nije bilo ništa otkriveno nisam ga pretvorila u pepeo već sam ga sačuvala.
Kao da sam negdje znala da ono sadrži važnu poruku.
Na rubu a u krugu, ostajem skrivena. Znam da dolaze vremena kad trebam izaći iz mog svijeta i krenuti u stvarni svijet. Onog trenutka kad bude dekodiran kod na mom ramenu, kao trag u vremenu koje tek dolazi, krenuću tragovima po iscrtanim stopama od mog druga mjeseca.
Drugačija, jednostavno svoja, vjerujem  u ljude i vremena bolja.
Moje ime je Najla. Na arapskom ono znači dobitnica koja je postigla željeni cilj, poklon i dobročinstvo. To ime sam dobila kad su me pronašli ljudi u ovoj napuštenoj zgradi.
Jer prema legendi dijete koje se pronađe između grada Sjena i grada na rubu kruga upravo dijete koje je predodređeno za velika djela.
To je posebna priča, priča o kojoj ću vam pisati u sljedećem nastavku!
 "Human" pjesma (koju izvodi Rag 'n' Bone Man) je bila inspiracija za ovu priču.
Pogledajmo svijet oko nas i svijet u nama.
Na kraju svi smo mi ljudi i postoji čovjek u svakom od nas! Zato ne ocjenjujte i ne procjenjujte.
Kad vidite čovjeka vidite tek kako izgleda, ali njegovu dušu ne poznajete, njegove strahove, želje ni puteve. Zato ne ocjenjujte i ne procjenjujte: Ko je čovjek, a ko nije?
Upoznajte istinsku ljepotu čovjeka koja je često skrivena.
Kad je otkrijete mijenjaju se pogledi na svijet.
Slika je preuzeta sa interneta. Video je preuzet sa YouTube-a.
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci!

















Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Čovjek sa neke druge planete

Kad se ljubav igra žmirke

Zvijezdana djevojka