Škrinja, švelja i špajz

Dan ko zna koji po redu... zna zidni kalendar. Kao da smo pustili godinu cijelu... u nekom je čudnom odijelu. Nismo ga mi krojili... ni šavovima to odijelo spojili. Izvan svega smo... a u svemu smo oko nas. Koliko je u mislima buke. Ove naše ruke da mogu uhvatile bi maslačke u letu... još u proljeće. Izašli su filmovi iz ekrana i sakrili su se među nama. I mi sami kao da smo zalutali... a možda... eto možda smo mi tamo gdje su filmovi. Koji je ovo film i šta mi radimo u njemu. Mjenjam temu. Budna otvaram oči, puštam korake, uhvatim  na dlan sunčeve zrake da osjetim da godina zna kojim su putem krenuli ljudi poput mene... ljudi probuđeni iz sna. Tišina u ljudima... osjećaj beskraja u grudima. Čudno je to što idemo a stojimo. Svi nose žaoku a meda nigdje ni radi reda. Sve izgleda kao slika uslikana rukama usamljenog čovjeka. Puti to... neka čeka... Kistovi i listovi...  prazna platna i korice knjige. Malo smijeha, mnogo brige... ne ide. Ljudi gledaju... vide i ne vide. I nema to veze s k

On je svirao klavir... prsti su pravili hod po dirkama. Pramenovi kose padaju preko obrva.  U tim očima džez... na tim usnama soul... u venama bluz. U njegovim prstima klasika. Prišla mu je polako sigurnim korakom i sjela pored njega u haljini boje leda. Pramenovi njene kose violinski ključevi padaju po vratu. On svira  Mjesečevu sonatu. Ne osjeća čežnju koja putuje kroz dodire prstiju na klaviru. Krajičkom oka tek uputi pogled prema njoj... ali ostaje vjeran muzici svojoj. Gledala ga je pogledima koji zavode i govore. On je samo vidio crno - bijele dirke... a ona je u sebi imala boje. On je slušao akustiku klavira... nije obraćao pažnju na ljepotu dodira. Muzika u dva linijska sistema... kao što je kosa njena. Brzi pritisci na dirke prstima pijaniste čekić udara o strune i note imaju glasan zvuk. Njeno rame je kao jastuk. Za njega je to muzičko... a za nju romantično veče. Na klaviru 88 dirki... 52 bijele i 36 crnih... crnih kao kosa njena i bijelih kao njeno lice. Njen glas mek i bar

Sat kuca... sat zvoni... čuju se telefoni.  Kazaljka - kazaljku pokreće... čudesno je proljeće. Glava na jastuku još sniva... sunce me otrkiva. Otvoriš dlan.. novo jutro... novi dan. U čajniku voda kipi... vani kiša sipi. Sreli se zima i proljeće. Na stolu topli čaj i pecivo. Gledam kroz prozor buđenje jutra.  Osmijeh na lice doputuje... a u meni... čuda postoje. Magnolija procvjetala po njoj padaju pahulje... april je. Mantil stoji u ormaru... cipele u plakaru. Torba u hodniku na vješalici... iz torbe se fotoaparat smije. U ovo hladno proljećno jutro čaj me zgrije.  Rekli su da se Zvjezdana trebam zvati... jer imam zvijezde u očima i očima se smijem. Toplinom srca i ovo hladno jutro ugrijem. Kad me pitaju ko sam.... kažem... sanjar što relano svijet vidi. Dijete u duši što vjeruje da svijet može biti bolje. Na mojim dlanovima razumjevanje ima... kap sreće i proljeće... trag zime i napisane rime iz pera. Nema veće sreće nego kad osmijeh ljude veže. Kad vidim čovjeka da se smije... same

Sjedio je za stolom sa svojim nemirima.  Na stolu papir i nekoliko zapisanih rima.  Rime bez imena i jedna žena što se kroz riječi prepliće... što se poput izvora u rijeku uliva.  Putovala je njegovim damarima. Na stolu nije bilo čaše...  i da je čaše bilo ispio je sve kapi ljubavi te... odavno zar ne... Pustio je noć da pada... negdje u njemu još uvijek tinja nada. Gledao je kroz prozor u besciljne daljine i slagao je rime. Njeno ime... njena kosa... njene ljepote čar bio je dar koji mu je život poslao. Da je ostao... samo da je ostao... ne bi  nedostajao onaj jedan dan u kom je bila kao najljepši san koji je sanjao. Na dlanovima je čuvao kao kapi vode... nije želio da od njega ode. Želio je da je ljubi da se izgubi u njenim očima... tamo gdje ljepota ljubavi stanuje. Još uvijek je miluje kad ga u noći sjećanja posjete. Još uvijek njegove ruke njenu kožu osjete. Pod prstima mu njena kosa zapetljala vrijeme u kom nikako od tog stola da krene. Slika žene u njegovim mislima nije fotograf