Misli ruše rekorde... gitara svira akorde

Dan ko zna koji po redu... zna zidni kalendar.

Kao da smo pustili godinu cijelu... u nekom je čudnom odijelu.

Nismo ga mi krojili... ni šavovima to odijelo spojili.

Izvan svega smo... a u svemu smo oko nas.

Koliko je u mislima buke.

Ove naše ruke da mogu uhvatile bi maslačke u letu... još u proljeće.

Izašli su filmovi iz ekrana i sakrili su se među nama.

I mi sami kao da smo zalutali... a možda... eto možda smo mi tamo gdje su filmovi.

Koji je ovo film i šta mi radimo u njemu.

Mjenjam temu.

Budna otvaram oči, puštam korake, uhvatim  na dlan sunčeve zrake da osjetim da godina zna kojim su putem krenuli ljudi poput mene... ljudi probuđeni iz sna.

Tišina u ljudima... osjećaj beskraja u grudima.

Čudno je to što idemo a stojimo.

Svi nose žaoku a meda nigdje ni radi reda.

Sve izgleda kao slika uslikana rukama usamljenog čovjeka.

Puti to... neka čeka...

Kistovi i listovi...  prazna platna i korice knjige.

Malo smijeha, mnogo brige... ne ide.

Ljudi gledaju... vide i ne vide.

I nema to veze s kometama ni svim ostalim planetama... ima to veze sa nama.

Kasni sati... slušam Rock muziku ovo što pišem oda je vremenu.

Gledam kroz staklene prozore daleko je do zore.

Zore govore na svoj način u noći svoje izbore oblačim.

Iluzija ili prašina... nekad govore riječi u stotinu tišina.

Radio stanica nepoznata frekvencija... ide pjesma... prekid.

U eter se javlja glas...

Pletu se misli... sve jedna drugu prate u ove sate da li rane ili kasne.

Čujem buku... pružam ruku uzimam pero da pišem.

I sasvim su mi jasne ove palete boja... drago mi je što sam u ovom haosu ostala svoja.

Ptica leti iznad mjeseca ono što jesam to dolazi iz srca.

Ono što nisam to ne mogu biti.

Spajam dane zihericama i papire stavljam na jednu špagu danas ću biti na tragu beskraju.

Dotaknem rukom cvijetove a krila skrivam.

Bolje je da ne znaju... jer ako saznaju...

Ne... ne smiju saznati.

Obećaj mi da im nećeš reći.

Čuj mene obećaj mi... izvini.

Zašto...

Izvini moja mašto što na ovaj način oslikavam platno.

Što kistovima slikam ono što bi htjeli da osjećam.

Ispričaću ti ono što sam dugo skrivala u sebi... a eto osjetim da mogu reći tebi.

Bila sam slobodna, a zarobljena u njihovom svijetu.

Nisu me promjenili... a željeli su popraviti na meni sve ono što su nacrtali i projektovali.

Nisam bila ( ni danas nisam) ono što su oni htjeli vidjeti.

Svi imamo oblike i slike našeg lika... skup smo prilika i neprilika.

Nisam postala superheroj koji iz najdubljih ožiljaka  nosi plašt, povez preko očiju i spašava svijet.

Nisam postala olovkom nacrtani lik iz stripa.

Sjedila bih na podu sobe i gledala crteže mog lika... ispisane osobine i osjećanja koja su pored crteža napisali.

Govorili su da je moj pogled... led. 

Nisu vidjeli ono što se skupilo u meni.

I što je kroz zapetljane i uvojite staze htjelo pronaći svoj put.

To ti je kao kad gledaš ogledalo... a ono se nagledalo tvojih suza i tvog smijeha pa sve čeka nešto novo a ti pričaš isto ponovo.

Gledam zvijezde ne gledam Tv, ne čitam novine u ovo vrijeme.

Gledaću kasnije... čitaću poslije kad prođe ovo sve... a proći će.

Otisci slova na papiru u ništavilu iz sjemenke procvjetaće cvijet... doći će u ovaj naš svijet.

A mi opet satom tim vječitim inatom navijemo svoje snove pa nam mehanizmi jutrom zvone.

Mašto moja čudna je ova sanjarka tvoja. 

Put koji je iza mene niže svoje uspomene i vraća ih.

Kad im zatvorim vrata negdje uvijek pronađu onu jednu pukotinu i zovu me na razgovor kad tražim isključivo tišinu.

Nekad se osjećam kao da sam u kinu ali ne da sjedim u predzadnjem redu... već sam na platnu. Izgovaram riječi koje su htjeli da govorim iz teksta. 

Postanem arabeska... dekorativni element još jedan segment u njihovoj igri. 

Postanem skup linija sa krivinama jer ne mogu biti ono što nisam. 

Ne mogu oni od ove mene... novu mene sastaviti.

Imam izbora... nisam kontura.

Ne idem njihovim granicama... nisam figura.

Leti ptica iznad mjeseca liniju mojih tišina presjeca govori mi da kažem riječi koje osjećam.

Više ne znam da li je ovo sve plan igre ili ne.

Da li sam platno u ovom svijetu po kojem crtaju moje promjene... u želji da me izmjene.

Ono što znam i osjećam je to da sam ono što jesam... ovdje gdje sam.

Obećaj mi da ću da se sjećam ko sam kad izađem iz ove prostorije... obećaj mi da će ovo moje lice da se smije izvan fantazije.

Pjesma na radiju čeka svoj red i dalje nam govori iz igre glas... svi bi oni da mjenjaju nas.

Svako nosi u džepu ili kosi bedževe svojih dana... otiske svojih rana.

Nekad riječi obrišem pa ih vratim na isto mjesto... ne često... ponekad.

Razlivam olovo dlanovima umjetnika.

Motam filmove... uhvatim ritmove... pustim stihove na slobodu i oni se mašto vrate jer ne umiju od mene da odu.

Isključujem odaslane frekvencije... uključujem informacije koje emituje srce.

Gledam kroz ovaj prozor negdje postoji obzor.

Sjetim se pjesme od Kerbera... Kad prođe sve...

Misli ruše rekorde a gitara svira... s mojom dušom rezonira.

Kad vidim u letu ptice u ogledalu se jasnije ogleda moje lice.

I otvore se moja krila koja sam sakrila.

Koracima zovem nadu i kad želi da se iskrade na dlanu ostane mrva veselja i poneka želja... da mašto moja feniks se diže iz pepela.

Ipak za svaki korak nekad težak nekad lak... svako je svome životu đak.

Potraži svijetlo tamo gdje je mrak... jer upravo to svijetlo vodi tamo gdje se hodi prema slobodi ptičijeg leta... u vrijeme kad u čovjeku nada cvijeta.

Znam da sam iz ovog svijeta... kad raširim krila i vidim cvijetove na platnu mašto moja... ostajem svoja i slobodna u ljepoti sunčevih zraka... putevima mojih koraka.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash

Video s Youtube

https://www.youtube.com/watch?v=xvJVNvZA2bE