Tvoje su usne magnet mojim usnama

Sjedio je za stolom sa svojim nemirima. 

Na stolu papir i nekoliko zapisanih rima. 

Rime bez imena i jedna žena što se kroz riječi prepliće... što se poput izvora u rijeku uliva. 

Putovala je njegovim damarima. Na stolu nije bilo čaše... 

i da je čaše bilo ispio je sve kapi ljubavi te... odavno zar ne...

Pustio je noć da pada... negdje u njemu još uvijek tinja nada.

Gledao je kroz prozor u besciljne daljine i slagao je rime.

Njeno ime... njena kosa... njene ljepote čar bio je dar koji mu je život poslao.

Da je ostao... samo da je ostao... ne bi  nedostajao onaj jedan dan u kom je bila kao najljepši san koji je sanjao. Na dlanovima je čuvao kao kapi vode... nije želio da od njega ode.

Želio je da je ljubi da se izgubi u njenim očima... tamo gdje ljepota ljubavi stanuje.

Još uvijek je miluje kad ga u noći sjećanja posjete.

Još uvijek njegove ruke njenu kožu osjete.

Pod prstima mu njena kosa zapetljala vrijeme u kom nikako od tog stola da krene.

Slika žene u njegovim mislima nije fotografija... nije temperama na platnu naslikana.

Nije... već u njegovom životu ona piše za jedan stih više otkucaje kiše na prozoru.

Tražio je sunce... što nosi ona u sebi... i nikad priznao ne bi da je svim svojim bićem ljubi.

Nije želio da ona od njega ode... a otišao je on od nje.

Vrijeme se ne vraća i kroz njega se ne putuje... a želio je da vjeruje da će noći te vrijeme da stane na njegovu stranu.

Kažu pisac je udahnuo život priči kad mu suze na papir kanu. 

Kad stihovi od suza razliveni budu nalik toj ženi o kojoj piše prestaće kiše što već danima padaju i vidjeće sunce koje ona nosi u svojim očima i kosi.

Sjedio je za stolom gdje već danima sjedi... gleda kroz prozore dok dobuju kiše i samo piše.

Piše kao da će pisane riječi sastaviti mape koje vode do nje.

Kad bi je samo vidio rekao bi joj sve.

Piše riječi a čita ih vrijeme... kao da u tim slovima vidi oči njene.

Kad bi slova postala ptice letjela bi i vidio bi njeno lice.

Zapetljalo srce ono što otpetljati može dodir njene kože.

A nekako je bio osamljen od svih jedino mu društvo bio stih.

Znali su da uvijek sjedi u tom kutku i mjesto to bi uvijek na njegovo ime bilo rezervisano.

Satima bi gledao u te hrpe papira... odlutao u svijetu njene ljepote i rima.

Nije htio da ga piscem zovu jer on živi priču ovu... živi ove rime... s nježnošću izgovara njeno ime.

Pustio bi on sate da se  naprijed i unazad vrate samo da ga u njegovim mislima prate.

Da usklade tu jednu notu... volio je nekoliko puta u životu.

Ali kao što voli nju tako volio nije nikad prije.

Jedna flaša i jedna čaša poluprazne i polupune možda vino umije da razazna je li ova ljubav dar ili spomenar ispisanih želja... i noćas će biti prazna postelja. 

I jedan jastuk više što na njenu kosu miriše dozvaće ga u prošle dane reći će sam sebi da ostane.

Reći će sebi da se ne ostavlja ona koja ti ljubav i sreću kao dar poklanja.

I da ga pitate zašto je otišao ni sam odgovor ne bi znao.

Tražio bi ga u napisanim riječima... u šeširu što nosi na glavi... u džepovima svog sakoa i dugmetu na reverima. U cipelama što su odlučile da odu niz ulice. 

A ona... pitate se gdje je?

Još se jednako istim žarom smije... i zavede kroz poglede njega... voli ga nakon svega.

Ima kožu meku poput pliša još uvijek bure u njemu utiša. 

Kroz valove donese okeane u njegova pusta ostrva.

I on ponovo diše i piše... o kako mu ove noći jastuk na nju miriše.

Kako se samo vraćaju sjećanja... u praznom stanu punom stvari.

Ne... ne smije da zaboravi njen glas... stas... njene dodire.

Ne ona iz njegovih misli izvire... prebire mu po rubovima... tako je u njemu ima.

U susretu rima koje piše... u zraku koji diše... u sobi... u predsoblju...

Ima je i tamo gdje misli da je ne može sresti... samo ga je ona umjela u polja suncokreta odvesti.

I uvijek kad sjedi za stolom misli da će im se pogledi sresti.

Sluša radio možda će čuti njen glas, kako najavljuje pjesmu koju baš on voli.

Ista stanica... ista frekvencija i čuje on njen glas... dok pored njegovog stola svira kontrabas. 

Četiri žice a nekada tri... još uvijek se usudi reći da je voli koliko god da se u njemu lutanje s njim bori.

Ona je njegova ortografija, njegova gramatika... ona određuje njegovo pisanje.

Ritmički precizno putuje do njegovog bića... on se sjeća... u istom trenutku i osjeća da je pored njega.

Da ga zavodi ljepotom svog pogleda... i da ga gleda očima od meda. 

Bića se prepliću... zore sviću... 

A on sjedi za stolom... ne čeka da ona prođe pored prozora i zapiše stih u otkucaju kiše.

On ne čeka... on zna... da je tu negdje ona.

Ne u čaši vina... već u njegovim damarima.

Gleda kroz prozor... svaka kap kiše na nju miriše... on diše i piše.

Da li je moguće da si tako blizu ljubavi... i da gledam prema tebi ali te ne vidim.

Jesam li te ikad vidio onako kako sam te gledao?

Onako s očima punim ljubavi... onom ljubavi koju ti imaš u sebi.

Onako kako si me ti vidjela... očima i usnama.

Ne možeš ostati zapisana u mojim pjesmama ti si postojana u meni i oko mene svakog dana.

Ti si harmonija mog života... ti si ona jedna nota bez koje ne bi bilo melodije.

Sjedi on za stolom, gleda te kapi kiše... i piše...ovaj dan a i ova noć na nju miriše.

I u trenu kad pogled zastane... baš ona pored prozora stoji.

Izlazi vani... kiša prestaje... meni se dušo od tebe ne ide. 

Ne idem više negdje kad si pored mene zastala... ti si zapisana... na mojim dlanovima... stanuješ u mojim damarima... tvoje su usne magnet mojim usnama.

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji.

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash

Video s YouTube

https://www.youtube.com/watch?v=KANvuhTHTeQ