Tvoje rock oči su... džez u mojim očima

On je svirao klavir... prsti su pravili hod po dirkama.

Pramenovi kose padaju preko obrva. 

U tim očima džez... na tim usnama soul... u venama bluz.

U njegovim prstima klasika.

Prišla mu je polako sigurnim korakom i sjela pored njega u haljini boje leda.

Pramenovi njene kose violinski ključevi padaju po vratu.

On svira  Mjesečevu sonatu.

Ne osjeća čežnju koja putuje kroz dodire prstiju na klaviru.

Krajičkom oka tek uputi pogled prema njoj... ali ostaje vjeran muzici svojoj.

Gledala ga je pogledima koji zavode i govore.

On je samo vidio crno - bijele dirke... a ona je u sebi imala boje.

On je slušao akustiku klavira... nije obraćao pažnju na ljepotu dodira.

Muzika u dva linijska sistema... kao što je kosa njena.

Brzi pritisci na dirke prstima pijaniste čekić udara o strune i note imaju glasan zvuk.

Njeno rame je kao jastuk.

Za njega je to muzičko... a za nju romantično veče.

Na klaviru 88 dirki... 52 bijele i 36 crnih... crnih kao kosa njena i bijelih kao njeno lice.

Njen glas mek i baršunast baš poput zvuka klavira.

On čuje njen glas ali i dalje svira.

Ona zna da ova noć nije ista otkad je vidjela kako svira klavir pijanista.

On zna šta ona osjeća... a svoje osjećaje govori dirkama.

Zna da u tim violinskim ključevima i njenim pramenovima kose.

pramenovi njegove kose imaju svoje mjesto.

On zna da u dodiru prstiju na klaviru postoji jedan  samo za njega čuvan svijet ali ne želi prolaziti opet priču iz koje bi mogao otići. 

Jer on još uvijek ne može ostati.

Igrala je noć s njihovim pogledima ples vođen melodijom klavira.

Čekao je da ona nešto kaže da im se prsti na tim dirkama potraže.

Znao je da u čekanju ne postoji nada... i ako nešto ne bude rekao sada... on zna da će se sati čekanja pretvoriti u dane i godine. Znao je da u njemu stanuje boja njene haljine... i oči gazele.

Kako ga samo taktovi od nje dijele.

Između želje i onog što bi ruke htjele i onog za čime duša žedna vapi... padaju kapi nade.

On ne želi da je noć ukrade i da ostane sam.

On s njom želi budan dočekati jutro i ići kroz dan.

Otvorena pozornica hladno postaje... skida sako da joj leđa ogrne.

Hladno ti je... a želim da pored mene još ostaneš.

Ona iz desnog džepa uzima Parišku kapu i stavlja da sakrije ljepu kosu.

Ako je toliko hladno onda da i kapu stavim.

Ne mogu samog na pozornici da te ostavim.

Gdje da ostavim čovjeka koji ima džez u očima... koji govori soul sa usana... a, čuva blues u venama... i koliko vidim ljubav prema ženama.

Ti si džez- rock fuzija djevojko.

Znaš kad staviš kapu a ti pramenovi samo mali dio tebe otkrivaju pitam se kakva li se čuda ispo te kape u tvojim mislima skrivaju.

Stapaš se u klasici mojih misli... mojih nota.

Pjesma si mog života... sunčeva sonata koju sam se dogovorio s mjesecom za tebe svirati.

Violinski ključevi što padaju po tvojim ramenima... a ramena ti poput pernatih jastuka gdje se sanja.

Ti i ja mi smo dvije jezgre koje se spajaju i čine džez- rok fuziju.

Pričamo priču ljubavi koja odgovara  klaviru stvorili smo energiju.

Vidiš na zidovima se note pišu... sat ko za inat juri... a nama se ne žuri.

Vidiš da ti moj sako sasvim ljepo stoji... a da se već odavno znaju tvoji prsti i prsti moji.

A klavir je želio da nas dvoje spoji.

Ti si moja Sunčeva sonata... ključ za zaključana vrata srca.

Tvoje rock oči su džez u mojim očima...  oboje imamo blues u venama... soul na usnama.

Privlačan ritam naših ruku... putuje po dirkama klavira.

Vidio sam kako me gledaš pa sve zavodiš pogledima... ja kao sviram i ne obraćam pažnju. 

A obraćam pažnju i sve se pravim kao da nisi tu... a sasvim si mi blizu... bliže nego što možeš i zamisliti. Samo nekako se pitam kako bi mene djevojka poput tebe mogla voljeti.

Moja je ljubav čista... ostala davno u srcu pijanista pored koga sjedim sada na otvorenoj pozornici grada.

Pojavila se nada baš ovo veče što na satu teče da ćemo se opet sresti da ću pored tebe u haljini boje leda sjesti... da ćemo svirati sonatu da će mi kosa padati po ramenima i da ćeš vidjeti pticu na mom vratu koju si davno nacrtao.

Mi se znamo?

Znamo se ti i ja ima mnogo vremena.

Ali kako... kad te prvi put vidim u životu?

Tako je prvi put me vidiš u ovom opipljivom svijetu... a ti i ja se znamo iz priče u kojoj smo napisani.

Priča o Sunčevoj sonati jer jednom su napisali da ćemo ti i ja na pozornici noći svirati i da ćemo se baš tu zavoljeti.

Okreni stranice sa notama naglavačke i vidjećeš napisanu priču o nama.

On okreće starnice s notama i piše priča o njima... o dvoje mladih koji su se sreli i zavoljeli.

Klavir ostaje na pozornici... njena haljina i ti uvojci u kosi...

Njegove oči... njegov sako preko njenih leđa... scena kao iz filma koji upravo teče na kino platnu.

Oni prolaze kroz ulice grada... noć šalje ulične fenjere kroz zvijezde.

A note kao note putuju... mladić sa džezom u očima voli jednu rock djevojku.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash