Škrinja, švelja i špajz

Slikala sam mjesec, na slici je vidljiv tek kao tačka, meni izgleda da je u stvari značka na sliku dolutala i preslikala se. U mom svijetu sve je moguće. Da mjesec značka postane, suza da kane i u zrno pijeska se pretvori. Na licu osmijeh pojavi i sklad u biću mom napravi. Radio stanici da dojavim, pjesmu da puste za ulice koje su polupuste. Vjetar da mi se zaplete u prste i pretvori u zvuk. Sve što se događa nauka je čista i logike malo, sve oko nas će da se pobrine za ostalo. Polumrak slike nastaju, u nizu, onda ih slažem sve ostalo ću kroz riječi da kažem... Gledala sam zvijezde dok su bila pogašena svijetla grada. Tog trenutka, tada... Sad sam u sada... gdje kap kiše pada iz oblaka, izađi na svijetlost iz mraka. Pružila sam ruke ka nebu i dotakla zvijezde u trenu, a onda vidjela sjenu i nebesku daljinu. Svi smo čudo nekome, a ko je čudo naše ? U osmijehu koje lice ozari nešto postoji neka ga prate koraci moji. Zagrlim sve ljepote oko sebe u sutonu, zapišem ih u odajama sj

Jutro donosi dan, dan donosi noć, krugovi... Čeka se nada novog jutra probuđenog u nama. Ti dugi hodnici me vode, zrake sunca me prate i poneki djelić sjećanja vrate. Luk i strijele su uz mene. Nema straha, on ostaje u koracima iza mene. Postaje prašina koja putuje sa vjetrom i vatrom koja još gori u gradu. Revolt se budi, idem ka osobi koja je izvadila senzor i čuvala ga kao dokaz. Ulazim u središnji dio utvrde, idem ka njemu. U tim očima vidim ono što bi htjele skriti. Skvani ovdje si? A gdje bih drugo mogla biti? Treone 74 kad igraš igru, onda je igraj na lukav način. O čemu ti to govoriš? Znaš ti dobro, možda možeš sakriti tragove, ali u tvojim očima ja ih otkrivam. Ti si izvadio senzor koji je bio u mom vratu, a onda ostavio poruku i želio da budeš pronađen. Te igre smo odavno prerasli. Tebe jedinog znam i zamisli baš si ti bio pored mene kad sam se probudila usred grada. Rekao si da si novi član tima, a znam da Košnica godinu dana nema novih članova. Čitam redove i i

Idemo, jedno pored drugog...u noći koja je hladna, ostavljena od nas ljudi. Prepuštena svojim nemirima i našim odlukama. Prišivena sjećanja, izvlači se konac i razdvaja tkaninu. Ostaju tek rupice tamo gdje je igla prošla. A mi? Mi smo dobro organizovane lutalice, kroz ulice. Dva neznanca čiji se putevi povezaše. Izvana sam bila hladna, djevojka otporna na bol. Unutar mene je postojala neka otpornost prema svijetu u kom živim i toplina danas strana čovjeku našeg vremena. Ta borba unutrašnjeg sa vanjskim spoj dva meteora bez odgovora. U pogledu sam imala odlučnost i izgledala kao neko, ko je spreman prvi da krene i razotkrije lokaciju buntovnika. Gotovo da sam i sama vjerovala da pripadam timu Košnice. Drugačije nisam niti mogla. Iako senzora više nije bilo, igrala sam na sigurne karte. Gledala sam tu utvrdu, mjesto gdje smo nekad živjeli. Tamo ni zrak više nije bio isti. Kao da su jednim potezom kista i temperom sive boje premjestili predmete na dobro znanoj slici, a gum

Ime, imam li ime? Ne sjećam se. Tražim neki dokument, nema niti jednog traga. Na ruci vidjeh da piše Skvani. Probuđena usred ničega, vatre plamte i jedva da razaznajem gdje bih mogla da se sakrijem. Zarobljena u košnici koja je osmišljena zajednica. Nemam osjećaje, ne smijem ih imati. Svaki treptaj emocije može moj položaj da otkrije. Pustoš je ono što me okružuje, a pustoš nije. Ustajem lagano, vrti mi se. Imam utisak da će se zgrade srušiti i u jednu spojiti. Svijetlost uličnih lampi mi ometa kretanje. Prije ove staze bili smo u mračnim hodnicima. Proveli smo tamo mjesec dana. Oči su se navikle na tamu i one male bljeskove svijetlosti što je dopirala izvana kroz neke pukotine. Sjećam se velikog ventilatora koji je uspijevao do nas dovesti zrak. Bio nam je jedini dašak svijeta iznad nas. Rukom dotičem čelo. Otkuda se ovo stvorilo? Imam ranu, po svemu sudeći nastala je prije tri dana. Iz prošle borbe je, sjećam se. Kako sam ovdje završila, to je već drugo pitanje. Preko