Poklopac se zatvori, poklopac se otvori i zore sviću
Jutro donosi dan, dan donosi noć, krugovi...
Čeka se nada novog jutra probuđenog u nama.
Ti dugi hodnici me vode, zrake sunca me prate i poneki djelić sjećanja vrate.
Luk i strijele su uz mene. Nema straha, on ostaje u koracima iza mene.
Postaje prašina koja putuje sa vjetrom i vatrom koja još gori u gradu.
Revolt se budi, idem ka osobi koja je izvadila senzor i čuvala ga kao dokaz.
Ulazim u središnji dio utvrde, idem ka njemu. U tim očima vidim ono što bi htjele skriti.
Skvani ovdje si?
A gdje bih drugo mogla biti? Treone 74 kad igraš igru, onda je igraj na lukav način.
O čemu ti to govoriš?
Znaš ti dobro, možda možeš sakriti tragove, ali u tvojim očima ja ih otkrivam.
Ti si izvadio senzor koji je bio u mom vratu, a onda ostavio poruku i želio da budeš pronađen.
Te igre smo odavno prerasli. Tebe jedinog znam i zamisli baš si ti bio pored mene kad sam se probudila usred grada. Rekao si da si novi član tima, a znam da Košnica godinu dana nema novih članova. Čitam redove i između redova.
Na kraju priče nije tačka, već prazan list na kom se nalazi nastavak priče, kad pisac hoće da je dopiše. Ostavi taj prostor da mi čitaoci pročitamo na praznom listu, drugu priču, a u stvari istu...
Mogli bi ovako u nedogled, no nisam zato ovdje.
Otkrila si me, priznajem, ako je tebi lakše da tako misliš, izvoli.
Jesi sigurna da osim mene nije bio još neko tu? Sjećanje na ta tri dana ti je maglovito.
Šta je sa osobom čiju odjeću imaš upravo na sebi?
Jesam izvadio tvoj senzor, ali ti nisam ostavio poruku.
Ostavio sam ga u džepu od košulje i kad sam se vratio u sobu, više ga nije bilo.
Da li je neko bio u tvojoj blizini, a privukao ti je pažnju svojim ponašanjem?
Čekaj... bila je jedna djevojka sa rezom na licu.
Taj rez je nastao od mača, ali ne bilo kakvog.
Stani...
Skvani, jesi dobro?
Dobro sam, imam onaj bljesak sjećanja.
Je li rez bio u vidu cik-cak linije?
Da, bilo mi je to neobično.
To je moj mač, izrađen davnih godina po želji mojih roditelja. Ja, ja sam se borila sa njom.
Došlo je do urušavanja zgrade u kojoj smo bile, preuzela sam dio njene uniforme i dok sam bježala, pala sam i tako je nastala moja posjekotina. Onda sam izgubila svijest. Ostalo znaš...
Nemamo vremena da je tražimo, vrijeme je da idemo do centralnog dijela.
Opasni ste vi iz Saća...
Znaš kako se inače kaže za Saće: Igra slučaja ili čudo stvaranja?
Mi smo konstruktori, uzeli smo šesterokut, jer je ekonomičan i tako smo svaku mapu podijelili na jednake dijelove i omogućili zaštitu svih elemenata.
Ono što sad trebam uraditi je pronaći prijatelje za završnu mapu trebam vođu te mape.
U svaki šesterokut treba spojiti određeni kabl. Tako ćemo otvoriti poklopce.
Potrajaće taj proračun, to je mnoštvo brojeva. Znaš li podržava li sistem ovaj moj plan?
Pitaš čovjeka kom je informatika čista enigmatika.
Mogla sam pretpostaviti da ću te riječi čuti. Na čijoj si strani ti odluči?
Skvani ne postoje strane za mene, jednostavno opstajem u ovom haosu koji traje godinama...
Dolazimo do prostorije, nadograđujem sistem, dekodiram i otključavam. Na sigurnosnim kamerama pratimo kretanje čuvara. U polutami, potpuno sami, kad neznani ljudi, postanu znani.
Tražim u ovom lavirintu gdje su prijatelji. Jednoj prostoriji je zabranjen pristup, znam tu su...
Treone, otvoriću vrata ti idi do bloka broj 74...Čekaj zar to nije dio tvoga imena?
Jeste...
Kad su mi predali dokumente pored mog imena stajao je taj broj.
Nisam nikad znao moje pravo ime. Oni su me tako nazvali, tada sam imao 15 godina.
Ovdje sam 11 godina. Jedan stariji čovjek je rekao da ću jednog dana razumjeti zašto je to tako.
Danas je izgleda taj dan.
Ti si ključ koji može otključati vrata. Taj stariji čovjek kog si sreo je osnivač Saća.
Idi sad, kad dođeš vrata će već biti otvorena. Pomozi timu da dođe do nas.
Smjena čuvara je kroz nekih pola sata.
Idem...
Ulazim u sistem, zapetljane mreže strukture nepovezane, da bi pristup bio teži.
Negdje mi bježi ključna riječ. Šablonski su postavljene, neke su namjerno izostavljene.
Hajde Košnice otkrij gdje ste sakrili riješenje?
Čuje se zvuk tipki na tastaturi, vrijeme juri...
Treon je došao do vrata, pronašao je moje prijatelje.
Krenuli su, put je dug do tamo, a dok dođu ovdje još je duži.
U međuvremenu pripremam podlogu dok oni pristižu.
Spajam kablove, svaka boja ima svoje mjesto.
Brzo mislim, još brže djelujem, pogriješiti ne smijem. Jer ako padne sistem, sve ovo će nestati.
Gledala sam tu veliku tablu i sve te kablove izgledali su kao instalacije.
Izolovani provodnici struje i pomoćni uređaji. Svaki poklopac je imao tri priključka...
Tim pristiže, vrata se otvaraju, svi smo na okupu.
Pustimo riječi, vrijeme je na djela prijeći.
Vođa završne mape dodaje dio koji nedostaje, sad nam jedino nada preostaje.
Ulazim u glavni sistem, dekodirala sam ga. Upisujem naše šifre i otvaram poklopce.
Čuju se koraci, čuvari dolaze, alarmi su nas registrovali, naši senzori odreagovali.
Pronađeni smo...
Ovdje se ne radi o tačno preciziranom vremenu, jer kad se otvore poklopci sve mape će se sjediniti u jednu. Po proračunu otvaranje je počelo, a dolazi nam društvo.
Skvani?
Čekaj Treone, upravo upisujem preostale brojeve.
Okreni se Skvani...
O, vidim već ste stigli, šta god da uradite mi smo pokrenuli cijeli sistem i nema nazad.
Pritisnula sam tipku i poklopci su krenuli da se otvaraju, brojevi se u nizove pretvaraju.
Vrata Košnice se zatvaraju, mi iz Saća smo budni, dok oni čekaju i vjeruju da nas u šaci imaju.
Uzimam luk i stavljam strijelu, puštam je da pogodi glavnu kameru i tako nam oslobodi kretanje kroz hodnike. Možda ste nas opkolili, ali ovu bitku između umova niste dobili.
Treon mi dodaje moj mač, ostavljam brojeve da se spoje još malo i gotovo je.
Sve one godine u kojim smo bili odmetnuti i buntovni ljudi postaju prah nakon vatri koje su gorjele...
Prijatelji su umorni, ali znaju da u sebi još snage imaju.
Išli smo kroz te hodnike, pomoć je pristizala, preostali ljudi iz Saća koji su se skrivali i čekali naš znak pojavili su se u bitnom trenutku...
Krenuli smo, ovaj put bez skrivenih prostorija, vratili smo se tamo gdje nam srce pripada.
Otvorili smo kapije utvrde i pustili unutar nje ljude.
Košnica je prestala da postoji, ali je dio naših života...
Poklopac se zatvori, poklopac se otvori u Saću lijepe zore opet sviću, kad god pomisliš na mene pored tebe mislima biću.
Poruka koju ostavih Treonu 74 u džepu košulje. Znam, kad je pronađe nasmijaće se...
Sad, dok ovo pišem nisu magla ta sjećanja, ona su toliko prisutna i kao da se odigravaju tu pred mojim očima iznova.
Treona vidim ponekad kad se vrati u grad. Ostao je isti, sam opstaje i drugima pomaže.
Ne voli da se veže za ljude, jer je tako naučio.
Vuk samotnjak kako za sebe kaže, a vjerujem da se u njemu još uvijek neke nade traže.
Ostali prijatelji su se vratili svojim kućama i porodicama.
Skvani stoji i posmatra svaki izlazak i zalazak sunca.
Mač je uvijek uz mene, budi uspomene na neko bezbrižno vrijeme.
Vatre grada više ne gore i nove zgrade postojano stoje.
Svaka oluja koja nas prati, našem domu nas vrati.
Iako taj povratak nije isti, ne, sasvim je drugačiji, a i mi smo, zar ne...
Zatvara knjigu gdje je napisana priča i ima osmijeh na licu.
I kaže na kraju priče nije tačka, već piše nevidljiva priča, koju jedino čitalac može da pročita.
Autor teksta: Milena Vujinović
Dragi čitaoci ovo je treći dio priče :Zrno nade u prišivenom džepu.
Pod imenom: Poklopac se zatvori, poklopac se otvori i zore sviću
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci.
Slika je preuzeta sa sajta: Pixabay
Čeka se nada novog jutra probuđenog u nama.
Ti dugi hodnici me vode, zrake sunca me prate i poneki djelić sjećanja vrate.
Luk i strijele su uz mene. Nema straha, on ostaje u koracima iza mene.
Postaje prašina koja putuje sa vjetrom i vatrom koja još gori u gradu.
Revolt se budi, idem ka osobi koja je izvadila senzor i čuvala ga kao dokaz.
Ulazim u središnji dio utvrde, idem ka njemu. U tim očima vidim ono što bi htjele skriti.
Skvani ovdje si?
A gdje bih drugo mogla biti? Treone 74 kad igraš igru, onda je igraj na lukav način.
O čemu ti to govoriš?
Znaš ti dobro, možda možeš sakriti tragove, ali u tvojim očima ja ih otkrivam.
Ti si izvadio senzor koji je bio u mom vratu, a onda ostavio poruku i želio da budeš pronađen.
Te igre smo odavno prerasli. Tebe jedinog znam i zamisli baš si ti bio pored mene kad sam se probudila usred grada. Rekao si da si novi član tima, a znam da Košnica godinu dana nema novih članova. Čitam redove i između redova.
Na kraju priče nije tačka, već prazan list na kom se nalazi nastavak priče, kad pisac hoće da je dopiše. Ostavi taj prostor da mi čitaoci pročitamo na praznom listu, drugu priču, a u stvari istu...
Mogli bi ovako u nedogled, no nisam zato ovdje.
Otkrila si me, priznajem, ako je tebi lakše da tako misliš, izvoli.
Jesi sigurna da osim mene nije bio još neko tu? Sjećanje na ta tri dana ti je maglovito.
Šta je sa osobom čiju odjeću imaš upravo na sebi?
Jesam izvadio tvoj senzor, ali ti nisam ostavio poruku.
Ostavio sam ga u džepu od košulje i kad sam se vratio u sobu, više ga nije bilo.
Da li je neko bio u tvojoj blizini, a privukao ti je pažnju svojim ponašanjem?
Čekaj... bila je jedna djevojka sa rezom na licu.
Taj rez je nastao od mača, ali ne bilo kakvog.
Stani...
Skvani, jesi dobro?
Dobro sam, imam onaj bljesak sjećanja.
Je li rez bio u vidu cik-cak linije?
Da, bilo mi je to neobično.
To je moj mač, izrađen davnih godina po želji mojih roditelja. Ja, ja sam se borila sa njom.
Došlo je do urušavanja zgrade u kojoj smo bile, preuzela sam dio njene uniforme i dok sam bježala, pala sam i tako je nastala moja posjekotina. Onda sam izgubila svijest. Ostalo znaš...
Nemamo vremena da je tražimo, vrijeme je da idemo do centralnog dijela.
Opasni ste vi iz Saća...
Znaš kako se inače kaže za Saće: Igra slučaja ili čudo stvaranja?
Mi smo konstruktori, uzeli smo šesterokut, jer je ekonomičan i tako smo svaku mapu podijelili na jednake dijelove i omogućili zaštitu svih elemenata.
Ono što sad trebam uraditi je pronaći prijatelje za završnu mapu trebam vođu te mape.
U svaki šesterokut treba spojiti određeni kabl. Tako ćemo otvoriti poklopce.
Potrajaće taj proračun, to je mnoštvo brojeva. Znaš li podržava li sistem ovaj moj plan?
Pitaš čovjeka kom je informatika čista enigmatika.
Mogla sam pretpostaviti da ću te riječi čuti. Na čijoj si strani ti odluči?
Skvani ne postoje strane za mene, jednostavno opstajem u ovom haosu koji traje godinama...
Dolazimo do prostorije, nadograđujem sistem, dekodiram i otključavam. Na sigurnosnim kamerama pratimo kretanje čuvara. U polutami, potpuno sami, kad neznani ljudi, postanu znani.
Tražim u ovom lavirintu gdje su prijatelji. Jednoj prostoriji je zabranjen pristup, znam tu su...
Treone, otvoriću vrata ti idi do bloka broj 74...Čekaj zar to nije dio tvoga imena?
Jeste...
Kad su mi predali dokumente pored mog imena stajao je taj broj.
Nisam nikad znao moje pravo ime. Oni su me tako nazvali, tada sam imao 15 godina.
Ovdje sam 11 godina. Jedan stariji čovjek je rekao da ću jednog dana razumjeti zašto je to tako.
Danas je izgleda taj dan.
Ti si ključ koji može otključati vrata. Taj stariji čovjek kog si sreo je osnivač Saća.
Idi sad, kad dođeš vrata će već biti otvorena. Pomozi timu da dođe do nas.
Smjena čuvara je kroz nekih pola sata.
Idem...
Ulazim u sistem, zapetljane mreže strukture nepovezane, da bi pristup bio teži.
Negdje mi bježi ključna riječ. Šablonski su postavljene, neke su namjerno izostavljene.
Hajde Košnice otkrij gdje ste sakrili riješenje?
Čuje se zvuk tipki na tastaturi, vrijeme juri...
Treon je došao do vrata, pronašao je moje prijatelje.
Krenuli su, put je dug do tamo, a dok dođu ovdje još je duži.
U međuvremenu pripremam podlogu dok oni pristižu.
Spajam kablove, svaka boja ima svoje mjesto.
Brzo mislim, još brže djelujem, pogriješiti ne smijem. Jer ako padne sistem, sve ovo će nestati.
Gledala sam tu veliku tablu i sve te kablove izgledali su kao instalacije.
Izolovani provodnici struje i pomoćni uređaji. Svaki poklopac je imao tri priključka...
Tim pristiže, vrata se otvaraju, svi smo na okupu.
Pustimo riječi, vrijeme je na djela prijeći.
Vođa završne mape dodaje dio koji nedostaje, sad nam jedino nada preostaje.
Ulazim u glavni sistem, dekodirala sam ga. Upisujem naše šifre i otvaram poklopce.
Čuju se koraci, čuvari dolaze, alarmi su nas registrovali, naši senzori odreagovali.
Pronađeni smo...
Ovdje se ne radi o tačno preciziranom vremenu, jer kad se otvore poklopci sve mape će se sjediniti u jednu. Po proračunu otvaranje je počelo, a dolazi nam društvo.
Skvani?
Čekaj Treone, upravo upisujem preostale brojeve.
Okreni se Skvani...
O, vidim već ste stigli, šta god da uradite mi smo pokrenuli cijeli sistem i nema nazad.
Pritisnula sam tipku i poklopci su krenuli da se otvaraju, brojevi se u nizove pretvaraju.
Vrata Košnice se zatvaraju, mi iz Saća smo budni, dok oni čekaju i vjeruju da nas u šaci imaju.
Uzimam luk i stavljam strijelu, puštam je da pogodi glavnu kameru i tako nam oslobodi kretanje kroz hodnike. Možda ste nas opkolili, ali ovu bitku između umova niste dobili.
Treon mi dodaje moj mač, ostavljam brojeve da se spoje još malo i gotovo je.
Sve one godine u kojim smo bili odmetnuti i buntovni ljudi postaju prah nakon vatri koje su gorjele...
Prijatelji su umorni, ali znaju da u sebi još snage imaju.
Išli smo kroz te hodnike, pomoć je pristizala, preostali ljudi iz Saća koji su se skrivali i čekali naš znak pojavili su se u bitnom trenutku...
Krenuli smo, ovaj put bez skrivenih prostorija, vratili smo se tamo gdje nam srce pripada.
Otvorili smo kapije utvrde i pustili unutar nje ljude.
Košnica je prestala da postoji, ali je dio naših života...
Poklopac se zatvori, poklopac se otvori u Saću lijepe zore opet sviću, kad god pomisliš na mene pored tebe mislima biću.
Poruka koju ostavih Treonu 74 u džepu košulje. Znam, kad je pronađe nasmijaće se...
Sad, dok ovo pišem nisu magla ta sjećanja, ona su toliko prisutna i kao da se odigravaju tu pred mojim očima iznova.
Treona vidim ponekad kad se vrati u grad. Ostao je isti, sam opstaje i drugima pomaže.
Ne voli da se veže za ljude, jer je tako naučio.
Vuk samotnjak kako za sebe kaže, a vjerujem da se u njemu još uvijek neke nade traže.
Ostali prijatelji su se vratili svojim kućama i porodicama.
Skvani stoji i posmatra svaki izlazak i zalazak sunca.
Mač je uvijek uz mene, budi uspomene na neko bezbrižno vrijeme.
Vatre grada više ne gore i nove zgrade postojano stoje.
Svaka oluja koja nas prati, našem domu nas vrati.
Iako taj povratak nije isti, ne, sasvim je drugačiji, a i mi smo, zar ne...
Zatvara knjigu gdje je napisana priča i ima osmijeh na licu.
I kaže na kraju priče nije tačka, već piše nevidljiva priča, koju jedino čitalac može da pročita.
Autor teksta: Milena Vujinović
Dragi čitaoci ovo je treći dio priče :Zrno nade u prišivenom džepu.
Pod imenom: Poklopac se zatvori, poklopac se otvori i zore sviću
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci.
Slika je preuzeta sa sajta: Pixabay
Primjedbe
Objavi komentar