Pišem na papiru, papir čuvam u šeširu
Slikala sam mjesec, na slici je vidljiv tek kao tačka, meni izgleda da je u stvari značka na sliku dolutala i preslikala se. U mom svijetu sve je moguće.
Da mjesec značka postane, suza da kane i u zrno pijeska se pretvori.
Na licu osmijeh pojavi i sklad u biću mom napravi. Radio stanici da dojavim, pjesmu da puste za ulice koje su polupuste. Vjetar da mi se zaplete u prste i pretvori u zvuk. Sve što se događa nauka je čista i logike malo, sve oko nas će da se pobrine za ostalo.
Polumrak slike nastaju, u nizu, onda ih slažem sve ostalo ću kroz riječi da kažem...
Gledala sam zvijezde dok su bila pogašena svijetla grada. Tog trenutka, tada...
Sad sam u sada... gdje kap kiše pada iz oblaka, izađi na svijetlost iz mraka.
Pružila sam ruke ka nebu i dotakla zvijezde u trenu, a onda vidjela sjenu i nebesku daljinu.
Svi smo čudo nekome, a ko je čudo naše ?
U osmijehu koje lice ozari nešto postoji neka ga prate koraci moji.
Zagrlim sve ljepote oko sebe u sutonu, zapišem ih u odajama sjećanja.
Ta ista sjećanja dozovem kad se zatvore prozori, da ih neko otvori.
Kažem sebi diši, samo lagano diši, i piši po pijesku sve što je u tebi, dozvoli da valovi ponesu na neku adresu.
Tom čudu koje postoji i upravo gleda u mjesec.
Izađi, nemoj se više kriti iza slojeva nataloženih pješčanih dina.
U odjeku tišina, kad stari radio zasvira.
Kaseta se okreće u krug, mene pokreće i proziva kao đaka što u klupi sjedi.
Pišem na papiru zbilju u odabiru, čuvam je u šeširu. Dok traje nastava izgleda mi kao predstava.
Odlutam izvan tog prostora neobičan neki ples izvodim amaterski gledano, svi pjesme svoje duše pjevamo. Snove snivamo, zbilju otkrivamo.
U što se oblače naši karakteri kao kompjuteri, tastature i slova, pišeš, obrišeš, pa iznova.
Čujem prirodu i vodu kako teče, baš ovu večer mi neke tajne reče.
Jesmo li sigurni kojim smo putem krenuli?
Gledaj naprijed ne gledaj unatrag, šta ako si propustio neki trenutak drag?
Kažem sebi: Nemoj da te podsjeća na tebi odjeća, kako su lijepa bila ta proljeća, još uvijek u tebi svaki damar ih osjeća.
Zažmurim...
Slike koje vidim su odraz mog bića, taj šum mora, i voda sa izvora, zelena polja i divlji cvijetovi.
Ljepota neba u noći, sunčeve zrake što dolaze kroz oblake, na putu oznake kao poruke.
Pružam ruke i osjetim povjetarac, tamo na planinama, ovdje negdje u mojim daljinama.
Otvorim oči...
Sjedim u fotelji, razmišljam o želji koju zamislih i pitam se kako je ne ostvarih, na nju ne zaboravih.
Fotelja je izvan kuće, nalazi se u prirodi, nekad je posred ulice stavim.
Prolaze ljudi i gledaju, nasmijem se, jer oni još ne znaju kakva im se čuda spremaju.
Jutro je, neki spavaju i sanjaju.
Pamte podatke ustaljenih redoslijeda, svako ima pravac koji gleda.
Pored mene radio na baterije, pustim muziku i dalje me čudno gledaju.
Oni još ne znaju, puštam ih da sanjaju obaveze ih čekaju.
Kratak je dan spakovan u ram kad ti je isplaniran.
Dug je dan kad nemaš poseban plan, već kad inspirišeš i pišeš kako dišeš oko tebe zrak.
Čekam da ih muzika pokrene da pruže ruke nekome, za ples zamole, ko zna možda nekog i zavole.
Pojačam radio i dalje ista slika na tim licima.
Onda krenem da plešem po ulici, smiju se oko mene svi. Bar su im na lice doputovali osmijesi.
Gdje ćeš ljepše sreće kad su svi nasmijani i kad suze nestanu polako ih vidim kako zastanu.
Kao da ih probudiš iz sna koji je trajao godinama.
Lagano krenu da plešu, smijem se i biram pjesme balade za sve romantike, obujem patike svežem pertle indigo plave i stavim traku oko glave. Sve to me podsjeća na djecu cvijeća.
Ulični svirači dolaze do nas, prilazi jedan mladić i pušta svoj glas.
Svi pjevaju, udruženi glasovi nastali iz ljubavi najljepše melodije stvaraju.
Budni su ljudi, više ne spavaju...
Ostvarila sam svoju želju vidjela sam ljude kako se bude...
Svi ste čuda vjerujte, u sebi nešto imate, ne skrivajte sreću u očima, mjesta za ljubav u vama ima.
Jednostavno dozvolite da svaki dio dana volite, pokrenite brodove i plovite vašim morima.
Neka vam jedra u oluji budu jaka, pustite kišu da pada po vama iz oblaka.
Osjetite svakim djelom bića svog ljepote svijeta ovog i otkrićete toliko toga novog.
Kroz suze i smijeh tražite izlaz kroz prolaz da nađete ono što tražite, prvo zastanite i u sebi potražite
sve što postoji, a godinama zatrpano stoji.
Kako to da se život u kompjuter pretvori, sve postanu izgovori i umoriš se od lutanja istih pitanja i ćutanja. Potraga isuviše traje, istinsko biće u tebi ne odustaje.
Svi vežu na patikama pertle i stavljaju trake oko glave neko prošlo vrijeme u sadašnje pretvaraju.
Svi zatvoreni prozori se otvaraju ljudi su budni, više ne spavaju.
Onda pustim muziku koja pokreće, uz Rock se svijet okreće.
Onda sam izvadila iz šešira hrpu papira i pustila ih među ljude da do njih dolete da se ovog dana uvijek sjete. Sa neba padaju komete dok papiri lete.
Ti papiri kao da znaju kome pripadaju na dlanove ljudi slete.
Oni ih pročitaju, sad znaju gdje su i više ne skitaju po danima u ramovima, već su u svojim sferama.
Tiho na prstima odlazim, radio ne gasim, uvijek ga ostavim.
Fotelju odnesem, bila sam ovdje poruke iz šešira da im prenesem.
Idem dalje, tamo gdje me želja pošalje, a poruke iz šešira treba da se dostave.
Ljudi svi ste čuda koja se kreću stazama života, potražite sve što je skriveno, jer u svima ima toliko ljepota. Vjerujte i ne odustajte, na papiru zapišite u šeširu čuvajte.
Budite svoji, volite i plešite.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci.
Slika je preuzeta sa sajta: Pixabay
Da mjesec značka postane, suza da kane i u zrno pijeska se pretvori.
Na licu osmijeh pojavi i sklad u biću mom napravi. Radio stanici da dojavim, pjesmu da puste za ulice koje su polupuste. Vjetar da mi se zaplete u prste i pretvori u zvuk. Sve što se događa nauka je čista i logike malo, sve oko nas će da se pobrine za ostalo.
Polumrak slike nastaju, u nizu, onda ih slažem sve ostalo ću kroz riječi da kažem...
Gledala sam zvijezde dok su bila pogašena svijetla grada. Tog trenutka, tada...
Sad sam u sada... gdje kap kiše pada iz oblaka, izađi na svijetlost iz mraka.
Pružila sam ruke ka nebu i dotakla zvijezde u trenu, a onda vidjela sjenu i nebesku daljinu.
Svi smo čudo nekome, a ko je čudo naše ?
U osmijehu koje lice ozari nešto postoji neka ga prate koraci moji.
Zagrlim sve ljepote oko sebe u sutonu, zapišem ih u odajama sjećanja.
Ta ista sjećanja dozovem kad se zatvore prozori, da ih neko otvori.
Kažem sebi diši, samo lagano diši, i piši po pijesku sve što je u tebi, dozvoli da valovi ponesu na neku adresu.
Tom čudu koje postoji i upravo gleda u mjesec.
Izađi, nemoj se više kriti iza slojeva nataloženih pješčanih dina.
U odjeku tišina, kad stari radio zasvira.
Kaseta se okreće u krug, mene pokreće i proziva kao đaka što u klupi sjedi.
Pišem na papiru zbilju u odabiru, čuvam je u šeširu. Dok traje nastava izgleda mi kao predstava.
Odlutam izvan tog prostora neobičan neki ples izvodim amaterski gledano, svi pjesme svoje duše pjevamo. Snove snivamo, zbilju otkrivamo.
U što se oblače naši karakteri kao kompjuteri, tastature i slova, pišeš, obrišeš, pa iznova.
Čujem prirodu i vodu kako teče, baš ovu večer mi neke tajne reče.
Jesmo li sigurni kojim smo putem krenuli?
Gledaj naprijed ne gledaj unatrag, šta ako si propustio neki trenutak drag?
Kažem sebi: Nemoj da te podsjeća na tebi odjeća, kako su lijepa bila ta proljeća, još uvijek u tebi svaki damar ih osjeća.
Zažmurim...
Slike koje vidim su odraz mog bića, taj šum mora, i voda sa izvora, zelena polja i divlji cvijetovi.
Ljepota neba u noći, sunčeve zrake što dolaze kroz oblake, na putu oznake kao poruke.
Pružam ruke i osjetim povjetarac, tamo na planinama, ovdje negdje u mojim daljinama.
Otvorim oči...
Sjedim u fotelji, razmišljam o želji koju zamislih i pitam se kako je ne ostvarih, na nju ne zaboravih.
Fotelja je izvan kuće, nalazi se u prirodi, nekad je posred ulice stavim.
Prolaze ljudi i gledaju, nasmijem se, jer oni još ne znaju kakva im se čuda spremaju.
Jutro je, neki spavaju i sanjaju.
Pamte podatke ustaljenih redoslijeda, svako ima pravac koji gleda.
Pored mene radio na baterije, pustim muziku i dalje me čudno gledaju.
Oni još ne znaju, puštam ih da sanjaju obaveze ih čekaju.
Kratak je dan spakovan u ram kad ti je isplaniran.
Dug je dan kad nemaš poseban plan, već kad inspirišeš i pišeš kako dišeš oko tebe zrak.
Čekam da ih muzika pokrene da pruže ruke nekome, za ples zamole, ko zna možda nekog i zavole.
Pojačam radio i dalje ista slika na tim licima.
Onda krenem da plešem po ulici, smiju se oko mene svi. Bar su im na lice doputovali osmijesi.
Gdje ćeš ljepše sreće kad su svi nasmijani i kad suze nestanu polako ih vidim kako zastanu.
Kao da ih probudiš iz sna koji je trajao godinama.
Lagano krenu da plešu, smijem se i biram pjesme balade za sve romantike, obujem patike svežem pertle indigo plave i stavim traku oko glave. Sve to me podsjeća na djecu cvijeća.
Ulični svirači dolaze do nas, prilazi jedan mladić i pušta svoj glas.
Svi pjevaju, udruženi glasovi nastali iz ljubavi najljepše melodije stvaraju.
Budni su ljudi, više ne spavaju...
Ostvarila sam svoju želju vidjela sam ljude kako se bude...
Svi ste čuda vjerujte, u sebi nešto imate, ne skrivajte sreću u očima, mjesta za ljubav u vama ima.
Jednostavno dozvolite da svaki dio dana volite, pokrenite brodove i plovite vašim morima.
Neka vam jedra u oluji budu jaka, pustite kišu da pada po vama iz oblaka.
Osjetite svakim djelom bića svog ljepote svijeta ovog i otkrićete toliko toga novog.
Kroz suze i smijeh tražite izlaz kroz prolaz da nađete ono što tražite, prvo zastanite i u sebi potražite
sve što postoji, a godinama zatrpano stoji.
Kako to da se život u kompjuter pretvori, sve postanu izgovori i umoriš se od lutanja istih pitanja i ćutanja. Potraga isuviše traje, istinsko biće u tebi ne odustaje.
Svi vežu na patikama pertle i stavljaju trake oko glave neko prošlo vrijeme u sadašnje pretvaraju.
Svi zatvoreni prozori se otvaraju ljudi su budni, više ne spavaju.
Onda pustim muziku koja pokreće, uz Rock se svijet okreće.
Onda sam izvadila iz šešira hrpu papira i pustila ih među ljude da do njih dolete da se ovog dana uvijek sjete. Sa neba padaju komete dok papiri lete.
Ti papiri kao da znaju kome pripadaju na dlanove ljudi slete.
Oni ih pročitaju, sad znaju gdje su i više ne skitaju po danima u ramovima, već su u svojim sferama.
Tiho na prstima odlazim, radio ne gasim, uvijek ga ostavim.
Fotelju odnesem, bila sam ovdje poruke iz šešira da im prenesem.
Idem dalje, tamo gdje me želja pošalje, a poruke iz šešira treba da se dostave.
Ljudi svi ste čuda koja se kreću stazama života, potražite sve što je skriveno, jer u svima ima toliko ljepota. Vjerujte i ne odustajte, na papiru zapišite u šeširu čuvajte.
Budite svoji, volite i plešite.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci.
Slika je preuzeta sa sajta: Pixabay
Primjedbe
Objavi komentar