Spoj dva meteora bez odgovora
Idemo, jedno pored drugog...u noći koja je hladna, ostavljena od nas ljudi.
Prepuštena svojim nemirima i našim odlukama.
Prišivena sjećanja, izvlači se konac i razdvaja tkaninu. Ostaju tek rupice tamo gdje je igla prošla.
A mi? Mi smo dobro organizovane lutalice, kroz ulice.
Prepuštena svojim nemirima i našim odlukama.
Prišivena sjećanja, izvlači se konac i razdvaja tkaninu. Ostaju tek rupice tamo gdje je igla prošla.
A mi? Mi smo dobro organizovane lutalice, kroz ulice.
Dva neznanca čiji se putevi povezaše.
Izvana sam bila hladna, djevojka otporna na bol.
Unutar mene je postojala neka otpornost prema svijetu u kom živim i toplina danas strana čovjeku našeg vremena.
Ta borba unutrašnjeg sa vanjskim spoj dva meteora bez odgovora.
Unutar mene je postojala neka otpornost prema svijetu u kom živim i toplina danas strana čovjeku našeg vremena.
Ta borba unutrašnjeg sa vanjskim spoj dva meteora bez odgovora.
U pogledu sam imala odlučnost i izgledala kao neko, ko je spreman prvi da krene i razotkrije lokaciju buntovnika.
Gotovo da sam i sama vjerovala da pripadam timu Košnice.
Drugačije nisam niti mogla. Iako senzora više nije bilo, igrala sam na sigurne karte.
Gledala sam tu utvrdu, mjesto gdje smo nekad živjeli. Tamo ni zrak više nije bio isti.
Kao da su jednim potezom kista i temperom sive boje premjestili predmete na dobro znanoj slici, a gumicom obrisali sve stranice i preko sadržaja drugi upisali.
Osjetila sam hladnoću koja prožima. Sve vatre koje su gorjele nisu mogle ugrijati dušu.
Otvorila su se vrata, pred nama hodnik i na kraju tog istog hodnika stajao je čovjek koji je promijenio živote svih nas. Zadržala sam onaj isti pogled, a željela sam taj sloj skinuti sa lica i reći ko sam.
Znala sam da prijatelji čekaju pomoć, ta misao je zaledila moje korake.
Skvani... Šta si zastala, kao da dosad nisi bila ovdje?
Naravno da jesam.
Uskoro će 14 h, kao što znaš trebam podnijeti izvještaj, a ti trebaš u svoju sobu.
Moju sobu... da naravno, soba...
Tebi je taj udarac donio i trenutni gubitak pamćenja ili šta već...
Idi pravo, skreni desno i naći ćeš se u prostoriji s' obje strane su vrata.
Lijevo su sobe od djevojki. Ukucaj svoje ime i šifru, i vrata će se otvoriti.
Dobro, idi ti, vidimo se kasnije za vrijeme večere...
Skvani, ovo samo ti možeš i šta ćeš sad, ha?
Kako da kucam ime i šifru, kad nisam dio ove priče?
Čekaj... Pa ovo odijelo na meni sam pronašla, i sigurno je pripadalo jednoj od djevojki iz Košnice.
Negdje postoji ime i šifra. Tražila sam i ugledah etiketu prišivenu sa unutrašnje strane rukava.
Dolazim do prostorije, treba pronaći prava vrata. Kuckam slova, brojeve i čekam...
Vrata se otvaraju, znam da sam sigurna bar na trenutak, i da nemam cimericu koja će znati da nisam osoba za koju ostali misle da jesam. Dobro bi mi došlo da odspavam bar nekih pola sata.
Ne, nema spavanja, šta je meni. Svakog trenutka bi se mogao neko pojaviti.
Ostani budna, ostani budna, ostani budna... ne vrijedi ovako ću se dovesti u stanje hipnoze.
Pretražujem sobu, tražim bilo šta što bi me moglo odvesti ka prijateljima.
Sve je uredno složeno, kao što i biva u košnicama. Ovi stanari su vrijedni poput pčela.
Zvučim sarkastično, znam, ipak moj smisao za humor me je održavao budnom...
Kazaljke na satu su išle prema 18 h i krenuh na večeru.
Ne znam gdje je restoran, ali čim čujem escajg i tanjire znaću da sam blizu...
Vidjela sam ga bio je okrenut leđima, čovjek koji ni sam svoje ime ne zna.
Treone 74 šta je večeras na meniju?
Večeras slavimo jer smo u prošloj borbi osvojili dio koji je pripadao Saću.
Tako da ovo možemo nazvati posebnom večerom.
Izvoli, sjedi.
Odjednom mi je pomisao na večeru bila nezamisliva.
Onaj osjećaj da sjediš sa ljudima koji su nas povrijedili. A trebaš otupjeti i biti nasmijan.
Krišom oka sam gledala ljude u prostoru. Ima ih mnogo, stopila sam se sa masom.
Ovdje se ljudi baš i ne poznaju, jer mene još ne prepoznaju.
On je u svojim mislima, uživa u obroku, ja tražim žaoku.
U prevedenom značenju, tražim prostoriju gdje su smještene naše mape koje su preuzeli.
Moji prijatelji sigurno nisu tamo, njih su odveli na drugo mjesto.
Oni su proračunati i ništa ne prepuštaju slučaju. Naučila sam mnogo toga kroz godine iza nas.
U ovoj koja trenutno teče, med nije.
Zato trebam djelovati što prije.
Udaljavam se od stola, ustajem sa stolice i lagano u mrežu sjećanja upisujem svako lice.
Već ideš... nakon ovog imamo zabavu.
Idem, san me lagano zove na putovanje kroz neke druge prostore.
A i ranu trebam previti, ko zna možda ću kroz san praznine sjećanja vratiti.
Otpratiću te do sobe.
Ne, nema potrebe znam put. Zabavi se sa ekipom.
Dobro, onda vidimo se sutra ujutro prije odlaska na teren.
Vidimo se... Noć
Laku noć i tebi.
Ubrzavala sam svoje korake, prelazila beskonačne hodnike, tražila vrata koja ne pripadaju ovom prostoru.
Dolazim do jednog posebno odvojenog djela i vidim dva čuvara kako stoje pred vratima.
Mogla sam i misliti, naravno da ih čuvaju. Koliko vidim upola spavaju.
Skrivam se u jedan uzani prolaz i čekam...Minute teku kao sati, sati su kao dani, svi pospani.
Mjesec mi razotkriva dio lica. Znam da se negdje kriju matica i radilica.
Smjena čuvara je u 22 h. Imam nekoliko minuta da pogledam izbliza.
Prilazim tim vratima i isti princip je. Jedino što ovdje pristup imaju samo oni koji su na čelu Košnice.
Provirim kroz ključaonicu, vidim labaratoriju i računare. Neko je unutar prostorije.
Ustaje sa stolice i ide ka vratima. Skvani bježi koliko možeš brže.
Trčala sam kroz hodnike, ne znam ni sama kako stigoh do vrata od moje takozvane sobe.
Ugasila sam svijetlo i utonula u san. Probudio me je novi dan i otkucaj sata i kao da je neko pokušao da otvori ili je možda zatvorio vrata?
Ustajem i oblačim odijelo koje nije moje.
Obuvam moje cipele, stavljam ruke u džepove i nalazim papir.
Otvaram i čitam: Pogledaj ispod kreveta. Pogledam, imam šta i da vidim.
Moj senzor...još jedna poruka.
Znamo ko si, ali ti ne znaš ko sam ja?
Šta ćeš uraditi po tom pitanju?
Uradiću sljedeće, srest ću se oči u oči s' tobom ko god da si.
Iako negdje pretpostvaljam...
Otvaram vrata i idem ka hodnicima otkrivenog lica ka sunčevim zracima.
Vrijeme je da riješim ovu zagonetku i pronađem prijatelje...
Nastaviće se...
Ovo je drugi dio priče: Zrno nade u prišivenom džepu.
Pod imenom: Spoj dva meteora bez odgovora
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav čitaoci.
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa sajta Pixabay
Gotovo da sam i sama vjerovala da pripadam timu Košnice.
Drugačije nisam niti mogla. Iako senzora više nije bilo, igrala sam na sigurne karte.
Gledala sam tu utvrdu, mjesto gdje smo nekad živjeli. Tamo ni zrak više nije bio isti.
Kao da su jednim potezom kista i temperom sive boje premjestili predmete na dobro znanoj slici, a gumicom obrisali sve stranice i preko sadržaja drugi upisali.
Osjetila sam hladnoću koja prožima. Sve vatre koje su gorjele nisu mogle ugrijati dušu.
Otvorila su se vrata, pred nama hodnik i na kraju tog istog hodnika stajao je čovjek koji je promijenio živote svih nas. Zadržala sam onaj isti pogled, a željela sam taj sloj skinuti sa lica i reći ko sam.
Znala sam da prijatelji čekaju pomoć, ta misao je zaledila moje korake.
Skvani... Šta si zastala, kao da dosad nisi bila ovdje?
Naravno da jesam.
Uskoro će 14 h, kao što znaš trebam podnijeti izvještaj, a ti trebaš u svoju sobu.
Moju sobu... da naravno, soba...
Tebi je taj udarac donio i trenutni gubitak pamćenja ili šta već...
Idi pravo, skreni desno i naći ćeš se u prostoriji s' obje strane su vrata.
Lijevo su sobe od djevojki. Ukucaj svoje ime i šifru, i vrata će se otvoriti.
Dobro, idi ti, vidimo se kasnije za vrijeme večere...
Skvani, ovo samo ti možeš i šta ćeš sad, ha?
Kako da kucam ime i šifru, kad nisam dio ove priče?
Čekaj... Pa ovo odijelo na meni sam pronašla, i sigurno je pripadalo jednoj od djevojki iz Košnice.
Negdje postoji ime i šifra. Tražila sam i ugledah etiketu prišivenu sa unutrašnje strane rukava.
Dolazim do prostorije, treba pronaći prava vrata. Kuckam slova, brojeve i čekam...
Vrata se otvaraju, znam da sam sigurna bar na trenutak, i da nemam cimericu koja će znati da nisam osoba za koju ostali misle da jesam. Dobro bi mi došlo da odspavam bar nekih pola sata.
Ne, nema spavanja, šta je meni. Svakog trenutka bi se mogao neko pojaviti.
Ostani budna, ostani budna, ostani budna... ne vrijedi ovako ću se dovesti u stanje hipnoze.
Pretražujem sobu, tražim bilo šta što bi me moglo odvesti ka prijateljima.
Sve je uredno složeno, kao što i biva u košnicama. Ovi stanari su vrijedni poput pčela.
Zvučim sarkastično, znam, ipak moj smisao za humor me je održavao budnom...
Kazaljke na satu su išle prema 18 h i krenuh na večeru.
Ne znam gdje je restoran, ali čim čujem escajg i tanjire znaću da sam blizu...
Vidjela sam ga bio je okrenut leđima, čovjek koji ni sam svoje ime ne zna.
Treone 74 šta je večeras na meniju?
Večeras slavimo jer smo u prošloj borbi osvojili dio koji je pripadao Saću.
Tako da ovo možemo nazvati posebnom večerom.
Izvoli, sjedi.
Odjednom mi je pomisao na večeru bila nezamisliva.
Onaj osjećaj da sjediš sa ljudima koji su nas povrijedili. A trebaš otupjeti i biti nasmijan.
Krišom oka sam gledala ljude u prostoru. Ima ih mnogo, stopila sam se sa masom.
Ovdje se ljudi baš i ne poznaju, jer mene još ne prepoznaju.
On je u svojim mislima, uživa u obroku, ja tražim žaoku.
U prevedenom značenju, tražim prostoriju gdje su smještene naše mape koje su preuzeli.
Moji prijatelji sigurno nisu tamo, njih su odveli na drugo mjesto.
Oni su proračunati i ništa ne prepuštaju slučaju. Naučila sam mnogo toga kroz godine iza nas.
U ovoj koja trenutno teče, med nije.
Zato trebam djelovati što prije.
Udaljavam se od stola, ustajem sa stolice i lagano u mrežu sjećanja upisujem svako lice.
Već ideš... nakon ovog imamo zabavu.
Idem, san me lagano zove na putovanje kroz neke druge prostore.
A i ranu trebam previti, ko zna možda ću kroz san praznine sjećanja vratiti.
Otpratiću te do sobe.
Ne, nema potrebe znam put. Zabavi se sa ekipom.
Dobro, onda vidimo se sutra ujutro prije odlaska na teren.
Vidimo se... Noć
Laku noć i tebi.
Ubrzavala sam svoje korake, prelazila beskonačne hodnike, tražila vrata koja ne pripadaju ovom prostoru.
Dolazim do jednog posebno odvojenog djela i vidim dva čuvara kako stoje pred vratima.
Mogla sam i misliti, naravno da ih čuvaju. Koliko vidim upola spavaju.
Skrivam se u jedan uzani prolaz i čekam...Minute teku kao sati, sati su kao dani, svi pospani.
Mjesec mi razotkriva dio lica. Znam da se negdje kriju matica i radilica.
Smjena čuvara je u 22 h. Imam nekoliko minuta da pogledam izbliza.
Prilazim tim vratima i isti princip je. Jedino što ovdje pristup imaju samo oni koji su na čelu Košnice.
Provirim kroz ključaonicu, vidim labaratoriju i računare. Neko je unutar prostorije.
Ustaje sa stolice i ide ka vratima. Skvani bježi koliko možeš brže.
Trčala sam kroz hodnike, ne znam ni sama kako stigoh do vrata od moje takozvane sobe.
Ugasila sam svijetlo i utonula u san. Probudio me je novi dan i otkucaj sata i kao da je neko pokušao da otvori ili je možda zatvorio vrata?
Ustajem i oblačim odijelo koje nije moje.
Obuvam moje cipele, stavljam ruke u džepove i nalazim papir.
Otvaram i čitam: Pogledaj ispod kreveta. Pogledam, imam šta i da vidim.
Moj senzor...još jedna poruka.
Znamo ko si, ali ti ne znaš ko sam ja?
Šta ćeš uraditi po tom pitanju?
Uradiću sljedeće, srest ću se oči u oči s' tobom ko god da si.
Iako negdje pretpostvaljam...
Otvaram vrata i idem ka hodnicima otkrivenog lica ka sunčevim zracima.
Vrijeme je da riješim ovu zagonetku i pronađem prijatelje...
Nastaviće se...
Ovo je drugi dio priče: Zrno nade u prišivenom džepu.
Pod imenom: Spoj dva meteora bez odgovora
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav čitaoci.
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa sajta Pixabay
Primjedbe
Objavi komentar