Škrinja, švelja i špajz

Pahulje padaju i vraćaju me u onu noć kad smo se sreli ti i ja. Sjedila sam pored prozora i gledala na ulicu kojoj znam svaki pedalj. Koliko li su samo meni priča ispričali ta ulica i ljudska lica. Gledala sam zagrljene i zaljubljene.  Pored mene bi stajala moja gitara.  Često bi im svirala. Čuli bi oni muziku i pjesmu kako prolazi kroz prozore i prelama se kroz staklo. Zahvalili bi se a meni bi srcu milo bilo.  Jedne večeri sjedila sam pored prozora i čekala da prođu mladi koji se vole da im odsviram stihove i note koje samo dođu i lete tih nekoliko koraka do ulice. Kao iz neke priče da je dolutao prolazio je ulicom. Izgledao je kao lik iz filma. Podsjetio me na one crno bijele filmove i glumca iz mjuzikla. Imao je kaput i šešir. Zagonetan i svoj. U rukama je držao gitaru. Privukao mi je pažnju. Pahulje snjega su padale na njegov šešir, a on je laganim koracima upijao ljepotu zimske noći. Vidjela sam ga s leđa. Lice mu je bilo skriveno. Kao da je znao da ga neko gleda. Uzela sam gitar

Gledam zapetljane riječi što se samo srcem otpetljati mogu.  Zapisujem otiske dana što na svojoj koži osjetim. Zatvaram i otvaram prozore... jutro i noć. U nekim merdijanima i dalekim okeanima događa se promjena o kojoj sam sanjala još kao dijete.  Ovdje gdje sam ostavljena da živim i da nadograđujem svoje vještine nema tih tragova. Čujem eho prirode. Imam jedan radio ali slušam samo pjesme. Ne znam šta se događa izvan ovog malog svijeta u kom živim. Po noći čitam knjige uz prigušeno svjetlo ipak bolje je ostati skriven. Mene ne traže ali bi me mogli pronaći. Ne znaju za mene, ali bi mogli saznati. O tome ne razmišljam često mada ponekad zamišljam kako bi izgledao susret ljudi i mene. Bila bi im čudna kako opstajem u ovoj divljini.  Ne zna se moje ime, nema podataka o tome ko sam. Sakrili su me dobro one noći kad je sve počelo. Samo dvoje ljudi zna za mene.  Oni više ovim stazama ne prolaze jer bi tako mogli odati da neko živi ovdje. O svemu brinem sama. Još ne smijem otići do grada. 

Bio je to decembar.  Vrijeme kad snijegovi padaju, vrijeme kad jesenji dani prema zimskim putuju. Pred ulaznim vratima jedne kuće što godine broji i pamti sve prolaznike stajalo je dvoje djece. Doselili su se prije nekoliko mjeseci. Otac je putnik putuje mjesecima i rijetko kući dolazi. Majka se brine o djeci i kući. Dani su postali kraći a noći duge.  U tim noćima sjedili bi pored vatre i majka bi im pričala priče.  Često puta bi zaspali uz vatru ušuškani u deke. Ono novca što im otac pošalje dovoljno je za osnovne potrebe.  Prije je bilo više posla sad ti dugi mjeseci ne znače da jedan mjesec neće krpiti kraj s krajem. Majka se trudi da djeca ništa ne primjete još su mali imaće vremena za sve brige ovog svijeta. Samo da djetinjstvo bude bezbrižno. Obraduju ih pisma koja im otac šalje s vremena na vrijeme. Sjede pored prozora i znaju kad će poštar proći putem.  Sreća na njihovim licima kad vide kovertu je sreća koju samo djeca imaju. Još su im slova zapetljana pa im majka pismo pročit

Znaš, sve iluzije ću izvaditi iz kutije.  Biću na trenutak, ali samo na trenutak mađioničar.  Onda ću opet biti u svojoj orbiti. Ne neću se sakriti.  Tu sam ja.  Jesi čuo da zabranjeni svijet u nama piše pjesme po ulicama. On želi slobodu kojom se ljubav vodi.  Šta misliš da ga pustimo da po bulevarima pleše. Ili da pustimo da leti i osjeti u svojim krilima kako mi letimo a šetamo. Evo pitam te i slušam te. Gledam te pravo u oči onako kako se gleda dvoje ljudi kad razgovara. Gleda on u mene ali ćuti i ništa ne odgovara. Uhvatila sam djelić osmijeha u uglu njegovih usana. Neprocjenjiv trenutak. Mudro se smije on to tako umije. I osmijehom riječi da kaže. Noćas bih da te zagrlim, vani pada snijeg i šunja se zima. Nas dvoje sjedimo pored kamina. Ljubav je jača od svih tišina. Po prozoru slikam pahuljama sliku tebi rockeru i buntovniku. Noćas bih da te zagrlim i da zaboravimo na sve. Na satove što zvone jer su im naše ruke tako rekle. Da utišamo zvuk telefona, da se sakrijemo u jednom od v