Zapetljane riječi srcem se otpetljaju

Gledam zapetljane riječi što se samo srcem otpetljati mogu. 

Zapisujem otiske dana što na svojoj koži osjetim.

Zatvaram i otvaram prozore... jutro i noć.

U nekim merdijanima i dalekim okeanima događa se promjena o kojoj sam sanjala još kao dijete. 

Ovdje gdje sam ostavljena da živim i da nadograđujem svoje vještine nema tih tragova.

Čujem eho prirode. Imam jedan radio ali slušam samo pjesme.

Ne znam šta se događa izvan ovog malog svijeta u kom živim.

Po noći čitam knjige uz prigušeno svjetlo ipak bolje je ostati skriven.

Mene ne traže ali bi me mogli pronaći.

Ne znaju za mene, ali bi mogli saznati.

O tome ne razmišljam često mada ponekad zamišljam kako bi izgledao susret ljudi i mene.

Bila bi im čudna kako opstajem u ovoj divljini. 

Ne zna se moje ime, nema podataka o tome ko sam.

Sakrili su me dobro one noći kad je sve počelo.

Samo dvoje ljudi zna za mene. 

Oni više ovim stazama ne prolaze jer bi tako mogli odati da neko živi ovdje.

O svemu brinem sama. Još ne smijem otići do grada. 

Ako me vide pokušaće pomoću uređaja otkriti ko sam. 

Tada bi mogli saznati da sam ona koju nisu tražili ali im je otkrivena.

To nisam mogla dozvoliti jer bih dovela u opasnost ljude koji su mi pomogli.

Nisam čekala dan kad ću se pojaviti među ljudima, jer sam znala kad smijem da izađem na ulice da tišinu prirode zamjenim žamorom ljudi.

Znam da mogu ostati skrivena i slobodno se kretati među njima, a da ni jednog trenutka ne otkriju moj identitet.

Nema ljudi ovdje nedostaje mi nekad da razgovaram o običnim stvarima.

Nedostaje mi smijeh i da znaš da nisi sam.

Jedino pričam sa knjigama i pjesmama. 

Čitam i slušam.

Kad se pojavi želja da krenem, zaključam vrata i sa sobom ponesem sve što sam samujući naučila utišam želju u sebi.

Vratim se natrag u kuću.

Kažem sebi budi tu gdje jesi.

Izdržala si sve ove godine, izdrži još neko vrijeme.

Znaš da ne smiju znati da postojiš.

Uveče stojim na platformi... mjesec je tako blizu. 

U daljini mostovi koje nisam prešla godinama. 

Putuju brodovi ne znaju da na ovom ostavljenom mjestu živi jedna skrivena djevojka.

Kako da vam opišem svoje dane a da ne izgledaju kao ovi u knjizi koju noćas čitam.

Jer baš su takvi kao iz knjiga da su pisani. 

Pisac opisuje svaki segment prostora u kom živi glavni lik.

Dočara čitaocu riječima slike.

Tu gdje sam ja opsiuje se sve samo od sebe.

Pišem a vi ćete čitati... sa mnom kroz napisaneriejči lutati.

I opet mjesto gdje sam ne možete pronaći.

Pustim pogled u daljinu zamišljeno odlutam tamo gdje ne znaju da sam ovdje.

Radio nekad ne može uhvatiti signal pa se pjesme često prekidaju. 

Sve ih znam napamet. 

Kao da ih svakodnevno istim redosljedom puštaju.

More i mjesec razgovaraju i tamo se u samo njima znanoj tački u jedno spajaju.

Brodovi i mostovi... preko mostova prelaze ljudi. spajaju se dvije strane grada.

Ne znam kako ću biti putnik na brodovima.... kako ću krenuti tim istim mostovima.

Puštam da se u meni odluke odluče, da u juče odaslam ovo veče.

Napuštena platforma koja zna priče prije mog vremena. Ćuti ona večeras, a šta da mi i kaže.

Tebe ne traže ali će te pronaći kad te mostove uspiješ prijeći.

I znaš da o svemu jednu jedinu riječ ne smiješ reći.

Zato sam ih zapetljala u sebi da  ne bude jasno ni tebi što čitaš.

Tebi što čitaš i sa mnom lutaš.

Mogu se one srcem otpetljati samo to treba znati.... treba tu hrabrost u sebi imati.

Ostaću još malo na ovoj platformi i čitati knjigu... diviću se tom krugu mjesecu i otpetljanim riječima u srcu.

Znam da ću prijeći most koji gledam iz daljine... tebi što me tražiš, a ne znaš za mene bolje ne traži me.

Pusti da se u meni tek poneka nit promijeni da nakon ovii hgodina ćutanja i samoće srce ide putem koje ono hoće.

I možda, a vrlo vjerovatno i jeste tako u tišini se čovjek nauči kad iz petnih žila odluči kad svu snagu izvuče iz zalutalih stanica tamo negdje u predjelu srca.

proći ću pored ljudi kad bude padala kiša i jake studi... kad sunce bude obasjalo dva dijela grada.

Kad pahulje budu padale a ove oči s ljubavlju svijet gledale.

Ni tada niko o meni ništa znati neće.

Bila sam i ostajem dijete sreće... dijete sreće koje gleda kako se mjesec okreće.

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče dragi prijatelji: Veliki pozdrav.

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay