Noćas bih da te zagrlim dok se šunja zima
Znaš, sve iluzije ću izvaditi iz kutije.
Biću na trenutak, ali samo na trenutak mađioničar.
Onda ću opet biti u svojoj orbiti.
Ne neću se sakriti.
Tu sam ja.
Jesi čuo da zabranjeni svijet u nama piše pjesme po ulicama.
On želi slobodu kojom se ljubav vodi.
Šta misliš da ga pustimo da po bulevarima pleše.
Ili da pustimo da leti i osjeti u svojim krilima kako mi letimo a šetamo.
Evo pitam te i slušam te.
Gledam te pravo u oči onako kako se gleda dvoje ljudi kad razgovara.
Gleda on u mene ali ćuti i ništa ne odgovara.
Uhvatila sam djelić osmijeha u uglu njegovih usana.
Neprocjenjiv trenutak.
Mudro se smije on to tako umije.
I osmijehom riječi da kaže.
Noćas bih da te zagrlim, vani pada snijeg i šunja se zima.
Nas dvoje sjedimo pored kamina.
Ljubav je jača od svih tišina.
Po prozoru slikam pahuljama sliku tebi rockeru i buntovniku.
Noćas bih da te zagrlim i da zaboravimo na sve.
Na satove što zvone jer su im naše ruke tako rekle.
Da utišamo zvuk telefona, da se sakrijemo u jednom od vagona.
Tamo u nekom kupeu da sjedimo i putujemo.
Stavila bih na tvoje dlanove pahulje da osjetiš njihovu nježnost pa da se sa tvojom spoji.
Taj osmijeh tako ti dobro stoji.
Noćas bih da te zagrlim i da te volim.
Noćas bih lutala u očima tvojim.
Tražila bih skrivene pregrade pa kad mi dođe da se tamo sakrijem i da se sa tobom smijem.
Sreli bi se tamo gdje pahulje i snjegovi zimu bude.
Sreli bi se tamo gdje su perom i tintom utkani ispisani redovi.
U nekim trenucima beskraja gdje se mašta sa stvarnim osjećajem stvara.
U dodiru naših dlanova osjetili bi zvijezde što kroz prozor proviruju.
Putovali bi kroz daljine šapatom nekih davnih vremena.
Osmijeh na tvom licu osmijeh na moje lice pošalje.
Gledajmo nebo i ples mjeseca tu negdje iznad krovova spavaju ptice od snova.
Volim te opet i iznova.
Ljubim te... te tvoje oči zelene što se smiju smijehom vjetrova.
Ja dolazim iz nekih davnih svijetova.
Raste iz drveća bezbroj cvijetova.
Vodiš me stazom od snjegova... bosi hodamo po papirima ispisanih stihova.
Noćas bih da te zagrlim dok veje snjeg... noćas bih da spavam pored tebe dok vani studi.
I dok pahulje dotiču tvoje obraze... posjetila bih od tvog srca odaje.
Noćas bih da nježnim dodirom putujem tvojim nemirom što u tebi stanuje.
Noćas bih htjela da noć potraje nekoliko sati više... da sve na ljubav miriše.
Noćas bih da te zagrlim i pored tebe da spavam... pored tebe da se probudim.
Snjegovi spajaju planine i pješčane dine a ti i ja zagrljeni u protoku vremena.
Otvaram vrata ovoj noći
Šušti lišće pod nogama... čuješ li?
Čuješ ti eho moje duše.
Vještim potezima tvojih dlanova nastaje slika.
Povlačiš linije na platnu... slikaš moje oči... ispod trepavica zvjezdana prašina.
Reci mi govori li tišina?
Kradeš satu šojku pticu... vidim ti na licu onu ejdnu sitnicu.
Svira muzika, vinil ploča i zvuk starog gramofona.
Šalješ poruke telegrafski.
Otkucavaš znakove zatvraš kofere.
To te moj glas vodi kao kompas.
Ti crtaš lice moje... ja milujem lice tvoje.
Da to sam ja... nije vjetar što dopire kroz otvorene prozore.
I samo noćas odsviraj one akorde na gitari.
Kad smo pjesmu Losing My Religion od R. A. M. slušali.
Samo da čujemo kako se osjećamo.
Hladna noć teče mi smo u okrilju sreće.
Pogledaj negdje u dubinu svog bića otvori ta zatovrena vrata.
Ne pričaj priču o nama šojki iz sata.
Zagrli sve u meni... vani pada snjeg i šunja se zima.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Primjedbe
Objavi komentar