Škrinja, švelja i špajz

Obično, a melodično. Neobično, a pragmatično. Ničije, a nečije emocije. Svijetom razasute ćute i čekaju te. Uobičajena jutra i nada za sutra koje dolazi. Ljudi u potrazi. I nedostaje onaj gram na tasu vage da dođe do prevage. Jedno zrno pijeska u pješčanom satu. Dašak vjetra u ovom teatru. Koliko si puta bio ptica bez staništa, zatvarao vrata iz inata sebi i drugima? Hodao bez nade, čekao da sat još jedan dan ukrade. Da otkucaju kazaljke svoj kružni tok. Da sa sijalice svilena buba odleti i da se same pokupe mrvice na salveti. I brojao minute, gledao te krugove što vode kazaljke. Ti živiš uspavano, a sve prolazi. Reci mi jesi li u potrazi? Koliko si puta zakrpio flekama sako stari? I složio stvari po redoslijedu. Shvatio si to kad si pogledao u ogledalo. Sve teče i ide sad oči stvarno vide. Navij sat da opet zazvoni i probudi se. Zaboravi na ... sebe pronađi. Tu na vrhu grada stojimo sada i gledamo kako inje lagano pada. Te ledene iglice, što je priroda odabrala i nama

Suncokreti lice suncu okrenuli. Odroni krenuli. Brod plovi nemirnim rijekama, imamo staklo na rukama. Otiske ostavlja. Vani taština što otima ono nešto u ljudima. Tonemo do dubina gdje stanuje odjek tišina. U tim parabolama pogledi se traže, jer njima se sve otkrije i kaže. Galerija hodajućih portreta. Kojom kruže dva nepoznata lika. Ko li se tog sjetio pa tok vremena poremetio? Prsti isprepleteni, ispod snjegova zaleđeni. Jutarnje kapi rose, u noći po žaru gaze noge bose.  Ljudi postaju hodači, umjesto stakla u ruci grane drveta. Nema razmaka niti pomaka, sve je zamka od par koraka. Suncokreti, vrijeme leti, više neće sa ljudima da se druži, kazaljka na satu samo kruži. Uspavani su u nama postali svi oni ljudski maniri, svako u svom svijetu živi. Pepeo se rasuo jer je vatra dogorjela, nestao je žar, dogodio se u čovjeku neki kvar. I nema tog majstora da otkrije gdje se nalazi pa da ga popravi. Neki dio nije tamo gdje je bio. Rastopio se i razlio poput žive, gledam kako

Isključena, uključena ovdje i ondje mogu biti, van dometa ovog svijeta i  otputovati na neku od planeta. Čujem ne reagujem. Kao razumijem šta mi govore. Jer mi se sve riječi u nevidljive pretvore.Vremena treba da mi se poslože. Vješto mi bježe. Oduvijek nekako, ja tako. Tu sam, a nisam. Prisutno odsutna, odsutno prisutna. Čudna i nelogična, misteriozna i neobična. Pisaća mašina otkucava, duša zapisuje kako me neko opisuje. Ljudima sam inače smiješno biće koje se kreće. Van svih parametara, po kojim se drugi vode. Ja sam dijete prirode. I oduvijek, a čini mi se i zauvijek ću biti neko ko se uspije skriti. Negdje sam drugo, ne tamo gdje oni misle da bi trebala biti. Znam toliko smiješnih trenutaka stvoriti. I u totalnu katastrofu iste pretvoriti. Onda ih dovesti u red. Čudan je taj moj redoslijed. Vidjeti u svakoj sitnici neku poruku i znak. Ići ulicama dok pada mrak, slušati muziku i plesati. Kao da imam cipele koje ne mogu stati. Gledam kako listovi sa drveća odlaze na njima

Prosjak i dama, svijetlost i tama sjede na stolicama oko tebe. Dijagonale red prave. Jednu tačku na zidu imaj u vidu. Kad se dogode apokalipse u tebi, zidovi će imati pukotine po sebi. Iz pukotina će rasti korijenje, pustiće listove, cvijetovi će otvoriti latice. Šarafi i matice spajaju dijelove. Pred tobom vrata od čelika. Postaješ ranjena zvijer u tijelu čovjeka. Čuvaju je u tebi korijeni na rukama. Noćas u tebi budni su nemiri. Otimaju se tvom biću, ti ih zadržavaš. Kome pripadaš da li znaš? Tražiš po zidovima ima li algoritama. Poredani su u niz znakova. Linearno programirani u tvojoj glavi sortirani. Šta ako ti kažem da su revoltirani ?! Soba je poligon koji treba prijeći. Smjenjuju se dani, jedan prozor tvoj pogled je u svijet. Jesi li spreman za preokret? Misli su košnice pčela, trutova i radilica svi u isti glas zuje, niko te ne čuje. Sabiraš sve i raspoređuješ. Bude te iz stvarnosti ove krajnosti. Čuju se otkucaji sata. Iz sata izlazi ptica rugalica. Isto pitanj