Jednu tačku na zidu imaj u vidu

Prosjak i dama, svijetlost i tama sjede na stolicama oko tebe.
Dijagonale red prave. Jednu tačku na zidu imaj u vidu.
Kad se dogode apokalipse u tebi, zidovi će imati pukotine po sebi.
Iz pukotina će rasti korijenje, pustiće listove, cvijetovi će otvoriti latice.
Šarafi i matice spajaju dijelove.
Pred tobom vrata od čelika. Postaješ ranjena zvijer u tijelu čovjeka.
Čuvaju je u tebi korijeni na rukama.
Noćas u tebi budni su nemiri. Otimaju se tvom biću, ti ih zadržavaš.
Kome pripadaš da li znaš? Tražiš po zidovima ima li algoritama. Poredani su u niz znakova.
Linearno programirani u tvojoj glavi sortirani. Šta ako ti kažem da su revoltirani ?!
Soba je poligon koji treba prijeći. Smjenjuju se dani, jedan prozor tvoj pogled je u svijet.
Jesi li spreman za preokret?
Misli su košnice pčela, trutova i radilica svi u isti glas zuje, niko te ne čuje.
Sabiraš sve i raspoređuješ. Bude te iz stvarnosti ove krajnosti. Čuju se otkucaji sata.
Iz sata izlazi ptica rugalica.
Isto pitanje ponavlja. Ne želiš je slušati ona remeti koncentraciju.
Pišeš po zidu jednačine za izlaz tražiš načine. Razdvajaš brojeve na slojeve.
Okrenuću prostoriju naopačke da vidiš stvari naglavačke.
Možda se onda riješenje pojavi i smiri se košnica u glavi.
Na plafonu stojiš pogledom tražiš utičnicu da uključiš u glavi lampicu.
Na tebi je da odlučiš hoćeš li biti u strahu ili se pokrenuti. Osim tebe niko drugi ne može vrata otvoriti. Dama na stolici je mistična, izgledom karakteristična. Zapravo sasvim obična iza plavetnila vješto se skriva. Tu je da ti postavi zamke, odvuče pažnju, misli sa zadatka skrene i preokrene tok igre. Od rješenja da te odvuče. Na tebi je da razum liniju podvuče.
A prosjak?  Prosjak nije, iza te maske se neko krije. Samo ti mijenjam optičke perspektive.
Likovi i predmeti se smanjuju i povećavaju zavisno sa koje udaljenosti gledaš.
Jesi spreman da igraš ili ćeš ovu partiju da predaš?
Ne voliš pobune u tvojoj glavi, niti da budeš marioneta u ovoj postavi.
 Pitaš se ko drži sve konce u rukama i određuje pokrete na ovoj sceni? Ne traži tu osobu u meni.
Kad se gleda pod sa plafona, kako ti izgleda? Imaš li čistinu pogleda ili se sve pomjera?
Predmeti se sami pokreću i okreću stvaraju konfuziju. Jednim potezom rasipam ti iluziju.
Shvati ne postoji apsolutno vrijeme ni prostor u ovoj sobi.
Prati tačku na zidu, dok pukotine oko nje idu. Zadrži pogled ne puštaj se tim neravninama.
U osovinama tvoga bića snagu nađi i izađi iz ovog prostora. Ne dozvoli da te uvuče jačina vakuma.
Opet tok igre pokrećem i prostoriju u prvobitno stanje okrećem. Radio proradi, nepoznata stanica muzika se čuje, tvoj um ne rezonuje taktove melodije. Pitaš se da li je to, ta pjesma ili nije?
Tekst pjesme kao da unazad ide, ne vjeruješ šta uši čuju i oči pred sobom vide.
Prema tebi idu predmeti kao da da im je neko život udahnuo i tjeraju te u ugao sobe.
Samo želiš da to priviđenje od tebe ode. Guraš rukama sve te stvari, da odu i dišeš teškim dahom.
Preplavljeno ti je biće strahom. Uzimaš čašu punu vode, želiš je popiti, a ni jedna kap na usne da ode.
Kao da je vrijeme usporilo njen tok. I pokreti stvari su se usporili, lažnu sliku su ti stvorili oni što su
te u ranjenu zvijer pretvorili. Čuješ li moj glas kako ti govori, da razum neku drugu dimenziju otvori.
Jer postoji mjesto u tebi koje se ne boji, već hrabro i bez straha stoji. Gledaj tu tačku razum da ti sačuva, kroz prozor vjetar duva. Neka te osvijesti između iluzije i stvarnosti, postoje druge realnosti.
Gledaš u toj galeriji likova prosjaka i kako snijeg veje dok zebu mu ruke, trenutak je tvoje odluke.
Hoćeš li ga ostaviti da na hladnoći čovjek stoji ili će proraditi emocije u tebi?
Dama prilazi očima te gleda, zove te da pratiš korake njene zarobljena je poput tebe.
Hoćeš li pomoći čovjeku kog hladnoća obavija ili pomoći dami u nevolji?
Lomi se u tebi na koju stranu da kreneš. Samo ti možeš ovu igru da preokreneš. Onda misli prestaju da zuje i tvoj um te konačno čuje. Govoriš sebi oba lika u sobi su zamka za mene.
Postavljeni su kao karikature i nisu stvarni, ali bi mogli postati i tako bi mogao zarobljen u ovoj sobi ostati. Ima li nekog da ti pruži ruku, u ovoj polutami? Ne, mi smo rođeni da budemo sami!
Ima li nekoga da probudi uspavane emocije? Ne, mi ih budimo, mi što jednom volimo! Poslije toga nema nikoga da nas pronađe, kad dan poslije noći izađe.
Ima li nekoga osim mene u ovoj sobi i tebe nestvarne što me vodi?
Nema vjeruj mi na riječ, dama i prosjak su hologrami. A ja? Ja ni sama ne znam gdje pripadam!?
Stvarna sam kao ova soba koju gledaš iz raznih perspektiva. Znaš da se u ljudima uvijek neka tajna skriva. Tako u tebi i meni postoje korijeni sa listovima i cvijetovima.
Možda u ovom trenu spremam ti nove aluzije razdvojene od iluzije. Možda misliš da je ovo samo prevara? Razuvjeri moje misli djevojko i meni kaži: Zašto ključ ova vrata nije otvorio do sada?
Zato jer ovo nije brod koji tone, niti smo mi njegova posada.
Ovo su monouglovi tvojih memorija, mozaično poredanih, smisleno odabranih. Sve se događa ovog trena i ide sjećanja smjena, jedna tačka na zidu ostaje stalno da stoji. Sad svaku jednačinu spoji. To su šifre koje vrata mogu otvoriti. Negdje postoji smisao koji si na zidove davno upisao.
Prelaziš rukama i prstima po zidovima, dama te i dalje zove da pođeš za njom, ti okrećeš glavu i odlaziš za prosjakom. Stani! Odvlače ti pažnju, emocije ne postoje, one nas razdvoje od rješenja.
One su magle koje skrivaju sve ono što vijuge otkrivaju. Oni hoće da kreneš za izmišljenim likovima.
To nije tvoja scena na koju izlaziš, još uvijek se ne snalaziš, zato riješenje teže pronalaziš.
Odlazim sad od tebe, prepuštam ti podij na kom stojiš i jednačine brojiš.
U meni su skriveni svi tvoji nemiri i njih odnosim sad ti prepuštam ovu sobu, ti naćićeš sve kad se spoje dijelovi u cjeline. I zaboravi me. Otvorićeš tada vrata lako, shvati jedino može biti onako kako sebi nacrtamo i obojimo platno. Kako uvidimo prostor u kom se nalazimo, izađemo kad naučimo da se snalazimo. I ostaje on sasvim sam, kako mu je dobro znam. Jednom baš u toj sobi bila sam. Smjena suza i smijeha, tame i svjetlosti i likovi iz prošlosti. Priviđenja i snovi, dani isti, sasvim isti malo mutni i bistri. Kad um liniju podvuče, dođemo do svoje kuće. Onda kad nemoguće, postane moguće. Spaja sve brojeve, iznova povezuje, skida sa ruku korijenje. Vrata se otvoriše.
I emocije se u fioke složiše. Pod na podu, plafon na plafonu soba više nije nalik na onu.
Vjetar prozor otvori, vjetar sve posloži.
Zvijer nestade i čovjek ostade. Kroz vrata izlazi, došao je kraj potrazi. I diše zrak, nestao je mrak, vani je dan. Među ljudima je, nije više sam. Tu melodiju i pjesmu na radiju zna. Diše svježi zrak na uglu ulice stoji prosjak i prilazi mu jedna dama, čujem zvuk kovanicama u njegovom šeširu, ona nastavlja dalje u svom maniru. Jednu suzu primijetih joj u oku i uputi pogled ka meni.
Tugu njenu na licu ispisanu vidjeti mogu, a prosjak sa osmijehom gleda u novi dan.
Sretoh ih u sobi znam. Ima još neko, kog se ne sjećam, ali prisustvo te osobe osjećam.
Slušam šta govoriš. Šapatom ti riječi kažem, pored tebe prolazim. Vidiš me, ali ne znaš me.
Jedna soba, na zidu ispisane jednačine i jedna tačka za sjećanje ostaje.
Imaj je u vidu kad plavetnila iz sobe odu na slobodu.
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav!
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa interneta, video sa YouTube-a!
Grupa : Whitesnake! Pjesma: Ain't  no love in the heart of the city!