Šta to ima u nama, a nema?

Suncokreti lice suncu okrenuli. Odroni krenuli.
Brod plovi nemirnim rijekama, imamo staklo na rukama.
Otiske ostavlja. Vani taština što otima ono nešto u ljudima.
Tonemo do dubina gdje stanuje odjek tišina.
U tim parabolama pogledi se traže, jer njima se sve otkrije i kaže.
Galerija hodajućih portreta. Kojom kruže dva nepoznata lika.
Ko li se tog sjetio pa tok vremena poremetio?
Prsti isprepleteni, ispod snjegova zaleđeni.
Jutarnje kapi rose, u noći po žaru gaze noge bose.
 Ljudi postaju hodači, umjesto stakla u ruci grane drveta.
Nema razmaka niti pomaka, sve je zamka od par koraka.
Suncokreti, vrijeme leti, više neće sa ljudima da se druži, kazaljka na satu samo kruži.
Uspavani su u nama postali svi oni ljudski maniri, svako u svom svijetu živi.
Pepeo se rasuo jer je vatra dogorjela, nestao je žar, dogodio se u čovjeku neki kvar.
I nema tog majstora da otkrije gdje se nalazi pa da ga popravi.
Neki dio nije tamo gdje je bio.
Rastopio se i razlio poput žive, gledam kako ljudi danas jedni druge krive.
Probuđena ega, ne spavaju.
Na stolu tanjir u njemu kriška hljeba, na njoj marmelada, jedna pčela iznad leti.
Dvoje djece za stolom sjedi  i tu jednu krišku hljeba dijeli. Gdje smo zapeli?
I šta smo to postali, kako ljudi nismo ostali?
Hronično, sve postaje melanholično. Za nas tako tipično.
U jednom kutku, tu na uglu ulice čovjek sjede brade na kartonskoj kutiji sjedi.
Cipele i đon svako po svom. Koliko li su godina uz njega?
Na tom izboranom licu osmijeh je i poslije svega.
Ruke ranjive od hladnoće, što prodire i dotiče svaki dio njegovog bića.
Prilazi mu dijete uzima njegove ruke i miluje da ih ugrije. Je li deko, da li ti je hladno?
Nije više kad me ugrija dobrota dječje duše.
Uzima dijete dekicu svoju i ostavlja starom deki da osjeti toplinu da lakše premosti zimu.
Gledam... suzama niz lice ne dam.
Nastavljam da skupljam u torbu mrvice koje mrvice nisu, jer tako rijetke su.
Vidim djevojku kako trči u suzama. Ko osmijeh sa lica uzima, drugačijim ljudima?
Niko ne vidi šta se nalazi unutar čovjeka. Ah ta vanjština, uvijek bila važna drugima.
I znam da će tako i ostati. Pitam se kako onda u ovom svijetu bunila opstati?
Samo jedan mali dio ako se nije uklopio nije dio cjeline.
Ona zastaje i otima se jedan uzdah u grudima. Pružam joj maramicu suze da obriše.
Što ne znači da ih neće biti više. Slomilo je davno prošlo vrijeme.
Uzima mrvice i pokušava da ih sastavi u krišku hljeba.
Ali ta kriška hljeba nikad ista biti neće. Baš kao i djevojka ta.
Skupilo se toliko toga, previše za jednog čovjeka.
Ne znaju, oni ne znaju, ali misle da pravo imaju da te povrijede.
Svaka riječ se ureže i nikad ne zaraste. Poput korova iznova raste.
Svaka suza opekne, gorkog okusa ostane. Sve što želiš je... da ta bol nestane.
Skupiš se u nekom skrivenom djelu tvog svijeta. I ne daš im da put do tebe nađu.
Ali te uvijek  pronađu. Ako ne oni sami, onda riječi njihove. Na ruke stave okove.
I kako opet da kreneš ispočetka da skupiš sve one polomljene dijelove.
Ne, oni ne mogu više biti cjeline.
Daj svijete odrasti jednom i zamijeni uloge, ne pitaj me za razloge.
Ipak nisam poput njih, oni ne bi htjela biti. Samo znam ne želim se više kriti.
Šta je toliko tmurno u ljudima? Kao da se hrane tuđim suzama?
Šta to ima u nama, a nema?  Kako jedni druge da zagrlimo?
Da komad hljeba podijelimo i onu jednu kap vode. Gdje li nas ove staze odvode?
Ljubav, gdje je ljubav kad nam treba? Kako smo je polomili i uništili?
Srušili zidove i ostali na ruševinama. Gdje je naš fokus, ljudi postali smo pokus?!
Analitičke hipoteze, uzročno posljedične. Djevojka još uvijek plače. Kroz suze govori.
One teku jer su vodopad mojih unutrašnjih stanja i mehanizam odbrana.
Ponekad ih trebaš pustiti da odu na slobodu. Jer ako ostanu unutar čovjeka samo ga dublji ponor čeka. To su prostorije gdje stoje riječi koje vam drugi izgovore.
Tako od površine našeg bića potonu, do dubina.
Oči su kanali pomoću kojih izlaze vani. Ako izgube svoju funkciju postaju pećine.
Do kojih još niko došao nije.
Tamo sunce ne dopire, samo tama postoji. Tamo ni sami ne smijemo poći, jer ako odemo, sebe više ne možemo pronaći. Postanemo zarobljenici vlastitih strahova. A strahovi su gori od stavljenih okova. Nema ključeva koji katanac mogu otvoriti, kad čovjek odluči sebe unutar sebe zatvoriti.
Slušam tu djevojku i riječi koje slaže. Pitam se ljudi da li vas ovog trenutka vaše pećine traže?
Posjetite pećine i ne dozvolite da na dnu jezera suza ostane. Jer ta jezera su vaša osjećanja i vaša unutrašnja stanja. Vi ste Poko Asul ( pećina u nacionalnom parku u Brazilu)  koja u sebi ljepote krije. U tom nestvarnom plavetnilu ne budite u ništavilu. Lebdite i putujte kroz vašu planetu.
Jer teško je biti sam u ovom svijetu, a svaki dan ljudima ste okruženi.
Zašto se onda osjećate kao otuđeni!?
Torba u sebi sjemenke suncokreta krije niko od ovih ljudi slučajno na mom putu bio nije.
Uvidjeh neka stanja, ova naša planeta je velika, a sve manja. Sve je više suza, sve je manje smijeha.
Sve je više gladnih i noći hladnih. Sve je više ruku promrzlih, borama života označenih.
Sve je više odbačenih jer nisu po standardima ljepote. Kako smo samo postavili mjerila i kote.
Apsolutne i relativne visine. Postavili smo svoje planine i ogradili se od svijeta.
Na rukama tragovi stakla i drveta. Otisci od žara nam oslikali stopala.
U ruci držim sjemenke suncokreta i brojim.
Od njih hoću suncokret iznova da spojim.
Vraćam ih na mjesto gdje su bile, ne bi li se ljudi povezali i lice ka suncu okrenuli.
Divna je ovo planeta, gledana očima djeteta. Zapetljana gledana očima odraslog čovjeka.
Znam da negdje na nas čeka. Čeka da se pokrenemo i jedni druge razumijemo.
Vjerujem da možemo, ali nekako još ne umijemo. Pa radije se otuđujemo, prosuđujemo i tumačimo.
A toliko je ljubavi oko nas i u nama. Samo kad bi je pustili, samo kad bi joj dopustili da nas ništa ne promjeni da ostanemo svoji, znam da uvijek jedna suza negdje u očima stoji.
Ali tvoj svijet, tvojim bojama oboji! U tvojim su rukama boje i kistovi.
Neka ti suncokret na usnama uvijek kao osmijeh stoji.
Dragi čitaoci, priča je inspirisana slikama ljudskih priča koje sretoh u prolazu.
Zabilježih, opisah i napisah.
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav!
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa interneta.





















Primjedbe

  1. Naučih...Ma koliko se trudili doprijeti do ljudi, ako oni nisu spremni svi pokušaji su "pucanj u prazno". Kad budu spremni doće sami do nas.

    Kad gledamo dublje, vidimo tudje životne priče rastužimo se. Ali nijedna tuga nije trajna, ako je mi u trajnost ne pretvorimo.

    Život je vožnja po brdima i kanjonima i svaki predjeni kilometar ima svoje mjesto i vrijeme u našoj životnoj vožnji. Uvijek pratimo rijeku Života*:)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ti si to tako lijepo rekla. Šta mogu dodati, osim Hvala?!
      Vidjeh, (kao što ti rekoh) ovih dana mnogo trenutaka koji se spojiše u cjelinu i tako
      nastade priča. Krenuh je pisati drugačije, ali onda su svi ti djelovi pisali redove u drugačijem obliku. Tvoja poruka odiše nadom. Baš kao i sami suncokreti!
      Mahovine i paprati!

      Izbriši

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Samo mi kaži, gdje je ta kuća bez laži ?

Otisak ljubavi na ledu

Uzmi ključeve i otvori vrata, vidjećeš kazaljke sata