Ničije, a nečije emocije
Obično, a melodično. Neobično, a pragmatično. Ničije, a nečije emocije.
Svijetom razasute ćute i čekaju te.
Uobičajena jutra i nada za sutra koje dolazi.
Ljudi u potrazi. I nedostaje onaj gram na tasu vage da dođe do prevage.
Jedno zrno pijeska u pješčanom satu. Dašak vjetra u ovom teatru.
Koliko si puta bio ptica bez staništa, zatvarao vrata iz inata sebi i drugima?
Hodao bez nade, čekao da sat još jedan dan ukrade. Da otkucaju kazaljke svoj kružni tok.
Da sa sijalice svilena buba odleti i da se same pokupe mrvice na salveti.
I brojao minute, gledao te krugove što vode kazaljke.
Ti živiš uspavano, a sve prolazi.
Reci mi jesi li u potrazi?
Koliko si puta zakrpio flekama sako stari? I složio stvari po redoslijedu.
Shvatio si to kad si pogledao u ogledalo. Sve teče i ide sad oči stvarno vide.
Navij sat da opet zazvoni i probudi se.
Zaboravi na ... sebe pronađi.
Tu na vrhu grada stojimo sada i gledamo kako inje lagano pada.
Te ledene iglice, što je priroda odabrala i nama poslala.
Gdje je nestala čarolija tih trenutaka?
Vidimo li ljepotu jutra kad svane, kad dan dođe i noć zvijezde najavi?
Zaboravi to ...čekaj da se samo pojavi.
I dok do tebe dođe cijela vječnost može da prođe.
Promjeni stanicu na radiju, stavi kasetu staru ne puštaj stvari zaboravu.
Radio svira, lome se elektroni i kvarkovi od atoma čestice.
Zašto od ljubavi skrivaš lice?
Bez dimenzije sve ostaje. Prazan prostor pred tobom stoji.
Noćas gitara svira, čovjek traži sjećanja po akordima.
U daljinama se skrila istina. Ostaju tek žice pod prstima.
U hladnim hodnicima tim odajama gdje sve počinje i prestaje.
Da li strah konačno nestaje ili još veći postaje?
Na stolu poruku ostavi.
Samo pretpostavi, gdje se ta ljubav nalazi?
Skrivena je u tebi i spava. Da je drugi bude, kažeš: Nemaju prava!
Sunce zalazi, mjesec izlazi. Smjena dana i noći, gdje možemo poći?
Samotne su nade ostale. Još ih ničije ruke nisu zagrlile.
Još niko nije rekao sve će biti u redu. Stojimo na ledu, ispred ljudi.
Padaju i ustaju, ne odustaju i vjeruju. Kažem tebi i predlažem sebi.
Pokreni se i ne zebi.
Ako ti mraz dotakne emocije, a onda ih zaledi šta ostaje u tebi?
Rukom odmahuješ. Nastavljaš dužinom tvoje putanje i širinom misli.
Tebi je čekanje prešlo u naviku.
I ne bi da se sve otkrije, jer dušu još niko dotakao nije.
Sve pred tobom, negdje je u tebi.
Dozvoli jednom sebi dok ideš ka stijeni, da budeš promjena u promjeni.
Da se svi snovi, nade, padovi i usponi saberu u tvom koferu.
Hoće li taj gram dodan na vagu biti prevaga?
Hoće li to zrno pijeska produžiti vrijeme i dašak vjetra biti dio promjene?
Leti poruka ona ista sa stola i rasipa slova. Nošena snagom vjetrova ide poput listova sa drveća.
Snagu ti daje, samo da odluka istraje. Znaš nisi ti neko ko odustaje. Pronađi akorde.
Uzmi gitaru u ruke i osjeti žice pod prstima. Dok ideš hrabro stijenama, osjetiš u venama kako se mijenja sve u tebi.
Gdje si skrio tu ljubav u sebi? Pusti je da poput ptice poleti, diši zrak i osjeti.
Osjeti slobodu misli, više sam nisi.
Skupljaš tanka vlakna od nekoliko mikrona kojima pleteš čaure za ničije, a nečije emocije.
Zakukulji se u čauri, iz nje svilena buba se pojavi.
Kad se čaura odmota pred tobom stoji ljepota života.
Svilena buba u tvojoj glavi nered pravi. Spakuj svoje stvari monotoniju sa adrese odjavi.
Zaboravi... novim putem nastavi.
Hoćeš li dati priliku ljubavi što spava negdje u tebi? Traži nekog da je probudi.
Ti nisi kamen od stijene, ti si čovjek od krvi i kože. Osjeti kap vode i žar od vatre na svojim dlanovima. Ne živi više u ramovima. Ne dozvoli da te zaustave, svi oni koji samo pretpostave da si dio neke predstave koju oni režiraju, tvoje melodije na gitari, tvoje ruke sviraju.
Ti nisi ptica pa da na krilima ljubavi poletiš, ali znam konačno možeš da je osjetiš na samo tebi način znan. Ti više nisi sam. Na vrhu stijene čvrsto stojiš i osjećaš da se ljubavi više ne bojiš.
Od zrna minerala stijena se stvara i postaje čvrsto agregatno stanje.
Očekuj više, a ne manje.
Niti svilene bube sve su tanje.
Ako popucaju pokidaće nade, ne daj da neko tek probuđenu ljubav ukrade.
Čovjek na stijeni stoji, samo on može ta vlakna da spoji.
Uzimaš ih u ruke svoje i skupljaš emocije tvoje jer i kad se pokidaju snagom volje mogu da se spoje.
Ne odustaješ, jer vjeruješ.
U toj sobi sat teče po svom, ti meditiraš u miru tvom.
Sijalica svijetli iznad tvoje glave, u tvojoj glavi svilene bube nered više ne prave.
Osjetiš ljubav i slobodu, na dlanu vatru i vodu.
Sad konačno dišeš jer ti tvoju knjigu pišeš.
Ti sviraš tvoje akorde na gitari, to ne zaboravi!
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav čitaoci!
Slika je preuzeta sa interneta.
Svijetom razasute ćute i čekaju te.
Uobičajena jutra i nada za sutra koje dolazi.
Ljudi u potrazi. I nedostaje onaj gram na tasu vage da dođe do prevage.
Jedno zrno pijeska u pješčanom satu. Dašak vjetra u ovom teatru.
Koliko si puta bio ptica bez staništa, zatvarao vrata iz inata sebi i drugima?
Hodao bez nade, čekao da sat još jedan dan ukrade. Da otkucaju kazaljke svoj kružni tok.
Da sa sijalice svilena buba odleti i da se same pokupe mrvice na salveti.
I brojao minute, gledao te krugove što vode kazaljke.
Ti živiš uspavano, a sve prolazi.
Reci mi jesi li u potrazi?
Koliko si puta zakrpio flekama sako stari? I složio stvari po redoslijedu.
Shvatio si to kad si pogledao u ogledalo. Sve teče i ide sad oči stvarno vide.
Navij sat da opet zazvoni i probudi se.
Zaboravi na ... sebe pronađi.
Tu na vrhu grada stojimo sada i gledamo kako inje lagano pada.
Te ledene iglice, što je priroda odabrala i nama poslala.
Gdje je nestala čarolija tih trenutaka?
Vidimo li ljepotu jutra kad svane, kad dan dođe i noć zvijezde najavi?
Zaboravi to ...čekaj da se samo pojavi.
I dok do tebe dođe cijela vječnost može da prođe.
Promjeni stanicu na radiju, stavi kasetu staru ne puštaj stvari zaboravu.
Radio svira, lome se elektroni i kvarkovi od atoma čestice.
Zašto od ljubavi skrivaš lice?
Bez dimenzije sve ostaje. Prazan prostor pred tobom stoji.
Noćas gitara svira, čovjek traži sjećanja po akordima.
U daljinama se skrila istina. Ostaju tek žice pod prstima.
U hladnim hodnicima tim odajama gdje sve počinje i prestaje.
Da li strah konačno nestaje ili još veći postaje?
Na stolu poruku ostavi.
Samo pretpostavi, gdje se ta ljubav nalazi?
Skrivena je u tebi i spava. Da je drugi bude, kažeš: Nemaju prava!
Sunce zalazi, mjesec izlazi. Smjena dana i noći, gdje možemo poći?
Samotne su nade ostale. Još ih ničije ruke nisu zagrlile.
Još niko nije rekao sve će biti u redu. Stojimo na ledu, ispred ljudi.
Padaju i ustaju, ne odustaju i vjeruju. Kažem tebi i predlažem sebi.
Pokreni se i ne zebi.
Ako ti mraz dotakne emocije, a onda ih zaledi šta ostaje u tebi?
Rukom odmahuješ. Nastavljaš dužinom tvoje putanje i širinom misli.
Tebi je čekanje prešlo u naviku.
I ne bi da se sve otkrije, jer dušu još niko dotakao nije.
Sve pred tobom, negdje je u tebi.
Dozvoli jednom sebi dok ideš ka stijeni, da budeš promjena u promjeni.
Da se svi snovi, nade, padovi i usponi saberu u tvom koferu.
Hoće li taj gram dodan na vagu biti prevaga?
Hoće li to zrno pijeska produžiti vrijeme i dašak vjetra biti dio promjene?
Leti poruka ona ista sa stola i rasipa slova. Nošena snagom vjetrova ide poput listova sa drveća.
Snagu ti daje, samo da odluka istraje. Znaš nisi ti neko ko odustaje. Pronađi akorde.
Uzmi gitaru u ruke i osjeti žice pod prstima. Dok ideš hrabro stijenama, osjetiš u venama kako se mijenja sve u tebi.
Gdje si skrio tu ljubav u sebi? Pusti je da poput ptice poleti, diši zrak i osjeti.
Osjeti slobodu misli, više sam nisi.
Skupljaš tanka vlakna od nekoliko mikrona kojima pleteš čaure za ničije, a nečije emocije.
Zakukulji se u čauri, iz nje svilena buba se pojavi.
Kad se čaura odmota pred tobom stoji ljepota života.
Svilena buba u tvojoj glavi nered pravi. Spakuj svoje stvari monotoniju sa adrese odjavi.
Zaboravi... novim putem nastavi.
Hoćeš li dati priliku ljubavi što spava negdje u tebi? Traži nekog da je probudi.
Ti nisi kamen od stijene, ti si čovjek od krvi i kože. Osjeti kap vode i žar od vatre na svojim dlanovima. Ne živi više u ramovima. Ne dozvoli da te zaustave, svi oni koji samo pretpostave da si dio neke predstave koju oni režiraju, tvoje melodije na gitari, tvoje ruke sviraju.
Ti nisi ptica pa da na krilima ljubavi poletiš, ali znam konačno možeš da je osjetiš na samo tebi način znan. Ti više nisi sam. Na vrhu stijene čvrsto stojiš i osjećaš da se ljubavi više ne bojiš.
Od zrna minerala stijena se stvara i postaje čvrsto agregatno stanje.
Očekuj više, a ne manje.
Niti svilene bube sve su tanje.
Ako popucaju pokidaće nade, ne daj da neko tek probuđenu ljubav ukrade.
Čovjek na stijeni stoji, samo on može ta vlakna da spoji.
Uzimaš ih u ruke svoje i skupljaš emocije tvoje jer i kad se pokidaju snagom volje mogu da se spoje.
Ne odustaješ, jer vjeruješ.
U toj sobi sat teče po svom, ti meditiraš u miru tvom.
Sijalica svijetli iznad tvoje glave, u tvojoj glavi svilene bube nered više ne prave.
Osjetiš ljubav i slobodu, na dlanu vatru i vodu.
Sad konačno dišeš jer ti tvoju knjigu pišeš.
Ti sviraš tvoje akorde na gitari, to ne zaboravi!
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav čitaoci!
Slika je preuzeta sa interneta.
Primjedbe
Objavi komentar