U tebi i meni svjetovi skriveni, ne mogu biti otkriveni
Isključena, uključena ovdje i ondje mogu biti, van dometa ovog svijeta i otputovati na neku od planeta. Čujem ne reagujem. Kao razumijem šta mi govore.
Jer mi se sve riječi u nevidljive pretvore.Vremena treba da mi se poslože.
Vješto mi bježe. Oduvijek nekako, ja tako.
Tu sam, a nisam. Prisutno odsutna, odsutno prisutna.
Čudna i nelogična, misteriozna i neobična.
Pisaća mašina otkucava, duša zapisuje kako me neko opisuje.
Ljudima sam inače smiješno biće koje se kreće.
Van svih parametara, po kojim se drugi vode. Ja sam dijete prirode.
I oduvijek, a čini mi se i zauvijek ću biti neko ko se uspije skriti. Negdje sam drugo, ne tamo gdje oni misle da bi trebala biti. Znam toliko smiješnih trenutaka stvoriti. I u totalnu katastrofu iste pretvoriti. Onda ih dovesti u red. Čudan je taj moj redoslijed. Vidjeti u svakoj sitnici neku poruku i znak.
Ići ulicama dok pada mrak, slušati muziku i plesati. Kao da imam cipele koje ne mogu stati.
Gledam kako listovi sa drveća odlaze na njima znane staze. Ljudi prolaze.
Svjetovi u meni skriveni i neotkriveni. Ćute i postoje. Hladan zrak dopire, kroz svaku poru.
Šabloni se ponavljaju isti ljudi na horizontu govore vrijeme je da otkrijem njihove poruke.
Preslikani su to dani, negdje u osami.
Stakleni čovjek kutiju drži u ruci, tu na ulici. Pruža je meni i kaže mi kreni.
Pročitaj šta u njoj piše. Samo tiše govori, čuju te listovi.
Dan, sunce, hladno i kiša, smjena vremena. Jedno drugom krade trenutke i skriva.
Razum budan, a ja snivam. Da li vam se dogodilo da se ponavljaju neki trenuci?
Da podsjećaju na dijelove vremena koje ste već prošli? Ili vam se možda ponavljaju brojevi?
Kao da su neki slojevi vašeg bića i kao da će vas odvesti do nekog rješenja ili važnog otkrića.
Tražim film i prelistavam, oštrinom vida na jednom se zadržavam.
Neobičan naslov "2: 22", odlučim ga gledati.
Na satu 17h i 30 minuta. Pokrećem film, ali preko 22 minute film ne ide.
Smijem se, ali ne odustajem. Javljam prijateljici kako ima film koji treba pogledati, ako ga uspije pokrenuti. I tako teku sati još nisam odustala. Na satu 20 h i 50 minuta.
Već 2 sata i 20 minuta pokušavam prijeći 22 minutu. Ne vrijedi. Prijateljica odgledala film.
Smijemo se, ovo je ironija. Pitam se je li to san ili zbilja?
Čekaću sljedeći dan, možda tada treba da ga pogledam.
Novi dan, pokrećem film, minute lete, prelazim 22 i...
I onda 20 minuta prije kraja ode film put beskraja.
Iz filma izađoh i u toj zbrci ga ne nađoh.
A kad se isključim iz ove stvarnosti, ne mogu se uključiti, jer nisam u toj realnosti.
Ne odustajem, istrajna ostajem. Čekam noć opet ga pokrećem i film teče.
Uspjela sam ga konačno odgledati.
Od tada broj 2 me prati. Kao da se negdje skrije pa je tu i kad nije.
Prijateljica mi šalje sliku i imam sat na vidiku. Već neko vrijeme sat stoji na 2h i 20 minuta.
Pokušala ga je pokrenuti čak i bateriju promijeniti, ali ne vrijedi on neće da se pokrene.
A onda me taj broj dva poče pratiti. Jesen je nastala 22. septembra u 22 h i 2 minute.
Pronađoh drugi dio knjige, 2.oktobar na kalendaru stoji, a knjiga se nalazi 2 godine na polici.
Pritom se zove: "Dvije kule". Na stolu kutija keksa na kojoj piše godina 1922.
Svaki dan u dvorište dolaze dva goluba u određenom vremenu. Nahranim ih mrvicama hljeba.
Pred vratima ostavljena koverta. Unutar nje dvije ulaznice za predstavu.
Na ulaznici su dva goluba.
I šta drugo razum može reći nego da sam karikatura koja se kreće i stvari preokreće.
Ne mogu to dovesti u sklad sa zakonom logike. Ponavljanje tog broja možda je tek slučajno?
Ili ga više primjećujem otkad sam pogledala film? Pa je to postao niz koji se nastavlja i veže.
Još uvijek mi misli bježe.
Stojim u parku. Žuto lišće, tek poneki se zeleni. Zapleli se u kosu meni.
Vjetar iz daljina neku poruku kao da ima. I listovi poletiše, na dlanove doletiše.
Još da mogu pročitati šta piše.
Vjetar na listu zvjezdanom prašinom piše dva broja.
Noć, iznad mene na nebu plavom kruže misli zaboravom.
Konstelacije zvijezda, nevidljivim crtama spajaju se u jedan lik.
Zamišljen, izmišljen u nekom mom svijetu, na nepoznatom planetu.
Ponavljaju se brojevi liče na labudove, najavljuju snjegove.
U paperju snova pamtim broj 22 budna sanjam i znam da... jezerom labudovi plove.
Putuju listovi nose ih vjetrovi, u tebi i meni svjetovi skriveni, ne mogu biti otkriveni.
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav čitaoci.
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa interneta!
Jer mi se sve riječi u nevidljive pretvore.Vremena treba da mi se poslože.
Vješto mi bježe. Oduvijek nekako, ja tako.
Tu sam, a nisam. Prisutno odsutna, odsutno prisutna.
Čudna i nelogična, misteriozna i neobična.
Pisaća mašina otkucava, duša zapisuje kako me neko opisuje.
Ljudima sam inače smiješno biće koje se kreće.
Van svih parametara, po kojim se drugi vode. Ja sam dijete prirode.
I oduvijek, a čini mi se i zauvijek ću biti neko ko se uspije skriti. Negdje sam drugo, ne tamo gdje oni misle da bi trebala biti. Znam toliko smiješnih trenutaka stvoriti. I u totalnu katastrofu iste pretvoriti. Onda ih dovesti u red. Čudan je taj moj redoslijed. Vidjeti u svakoj sitnici neku poruku i znak.
Ići ulicama dok pada mrak, slušati muziku i plesati. Kao da imam cipele koje ne mogu stati.
Gledam kako listovi sa drveća odlaze na njima znane staze. Ljudi prolaze.
Svjetovi u meni skriveni i neotkriveni. Ćute i postoje. Hladan zrak dopire, kroz svaku poru.
Šabloni se ponavljaju isti ljudi na horizontu govore vrijeme je da otkrijem njihove poruke.
Preslikani su to dani, negdje u osami.
Stakleni čovjek kutiju drži u ruci, tu na ulici. Pruža je meni i kaže mi kreni.
Pročitaj šta u njoj piše. Samo tiše govori, čuju te listovi.
Dan, sunce, hladno i kiša, smjena vremena. Jedno drugom krade trenutke i skriva.
Razum budan, a ja snivam. Da li vam se dogodilo da se ponavljaju neki trenuci?
Da podsjećaju na dijelove vremena koje ste već prošli? Ili vam se možda ponavljaju brojevi?
Kao da su neki slojevi vašeg bića i kao da će vas odvesti do nekog rješenja ili važnog otkrića.
Tražim film i prelistavam, oštrinom vida na jednom se zadržavam.
Neobičan naslov "2: 22", odlučim ga gledati.
Na satu 17h i 30 minuta. Pokrećem film, ali preko 22 minute film ne ide.
Smijem se, ali ne odustajem. Javljam prijateljici kako ima film koji treba pogledati, ako ga uspije pokrenuti. I tako teku sati još nisam odustala. Na satu 20 h i 50 minuta.
Već 2 sata i 20 minuta pokušavam prijeći 22 minutu. Ne vrijedi. Prijateljica odgledala film.
Smijemo se, ovo je ironija. Pitam se je li to san ili zbilja?
Čekaću sljedeći dan, možda tada treba da ga pogledam.
Novi dan, pokrećem film, minute lete, prelazim 22 i...
I onda 20 minuta prije kraja ode film put beskraja.
Iz filma izađoh i u toj zbrci ga ne nađoh.
A kad se isključim iz ove stvarnosti, ne mogu se uključiti, jer nisam u toj realnosti.
Ne odustajem, istrajna ostajem. Čekam noć opet ga pokrećem i film teče.
Uspjela sam ga konačno odgledati.
Od tada broj 2 me prati. Kao da se negdje skrije pa je tu i kad nije.
Prijateljica mi šalje sliku i imam sat na vidiku. Već neko vrijeme sat stoji na 2h i 20 minuta.
Pokušala ga je pokrenuti čak i bateriju promijeniti, ali ne vrijedi on neće da se pokrene.
A onda me taj broj dva poče pratiti. Jesen je nastala 22. septembra u 22 h i 2 minute.
Pronađoh drugi dio knjige, 2.oktobar na kalendaru stoji, a knjiga se nalazi 2 godine na polici.
Pritom se zove: "Dvije kule". Na stolu kutija keksa na kojoj piše godina 1922.
Svaki dan u dvorište dolaze dva goluba u određenom vremenu. Nahranim ih mrvicama hljeba.
Pred vratima ostavljena koverta. Unutar nje dvije ulaznice za predstavu.
Na ulaznici su dva goluba.
I šta drugo razum može reći nego da sam karikatura koja se kreće i stvari preokreće.
Ne mogu to dovesti u sklad sa zakonom logike. Ponavljanje tog broja možda je tek slučajno?
Ili ga više primjećujem otkad sam pogledala film? Pa je to postao niz koji se nastavlja i veže.
Još uvijek mi misli bježe.
Stojim u parku. Žuto lišće, tek poneki se zeleni. Zapleli se u kosu meni.
Vjetar iz daljina neku poruku kao da ima. I listovi poletiše, na dlanove doletiše.
Još da mogu pročitati šta piše.
Vjetar na listu zvjezdanom prašinom piše dva broja.
Noć, iznad mene na nebu plavom kruže misli zaboravom.
Konstelacije zvijezda, nevidljivim crtama spajaju se u jedan lik.
Zamišljen, izmišljen u nekom mom svijetu, na nepoznatom planetu.
Ponavljaju se brojevi liče na labudove, najavljuju snjegove.
U paperju snova pamtim broj 22 budna sanjam i znam da... jezerom labudovi plove.
Putuju listovi nose ih vjetrovi, u tebi i meni svjetovi skriveni, ne mogu biti otkriveni.
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav čitaoci.
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa interneta!
Primjedbe
Objavi komentar