Škrinja, švelja i špajz

U toj odveć davno napuštenoj kući tražila sam samo jednu prospavanu noć...  a, da je ne provedem na uvojitim stazama i neprohodnim putevima. A, pronašla sam... njega... Kad sam otvorila vrata vidjela sam jednu siluetu odraslog čovjeka... a, izgubljenog dječaka. Ništa nije rekao u toj noći... a, ni noćima iza te noći. Nekoliko dana proveli smo u tišini. Pogledao bi me... zatvorio oči... zatim ih otvorio i uzdahnuo bi... Pisao bi po već ispisanim papirima kao da pokušava da objasni šta se unutar njega događa. Spajao je već ispisane rečenice s' rečenicama koje je pisao... Tražio je odgovore za svoja unutrašnja emotivna pomjeranja... Pisao bi tačno 25 minuta... odložio bi olovku i sve papire bi pomješao. Nisam ga ništa pitala... nisam čitala... bili su to zapisi njegove duše... Nakon toga bi večerali a, onda gledali kroz prozore... kroz jedno okno on... kroz dugo ja... Čekali smo... a, čekanja su čekanja... ona samo vremenu daju vrijeme da prolazi. Poželjeli bi je

Tu sam... slušam kako s' usana ide pjesma... Gitara može da odsvira sve što dodir duša bira. Noćas ti si sedef u moru nemira. Na zidu povezane sijalice... na trepavice se zakačile zvijezde... dok oči gledaju kroz prozore. U mom pogledu ti umiješ... ti znaš da pročitaš, što usne ne kažu... što ruke pantomimom pokažu. Dotaknem prstima neravne površine s' tragovima prašine... i kao da me vrate u one sate... One sate u kojim još ne znam te. Ćutim... a, govorim u sebi... put me vodio tebi... Dok stojim pred tobom... svijetla grada prolaze sobom... i zidove boje... oči tvoje kad provire iz mraka... kad mi se približiš na nekoliko koraka osjetim što prije nisam osjetila... Zatvorila sam duboko u sebi... kako je moguće da osjećam ljubav prema tebi... Da ti samo znaš... kao što ne znaš... rekoh ti tada. A, ti si me pogledao... o kako si me pogledao... i rekao si da znaš. Rekao si da razumiješ zašto ćutim... zašto se skrivam... zašto se povlačim... Da vidiš ono što se rijet

Danas... prije nekoliko dana... a, ko zna i koliko. Da li je to uopšte i važno? Ne brojim dane... oni idu tačno onako kako žele... Znaš šta mi je važno? Važno mi je da ostanem svoja. Neka vas ne čudi ova hrabrost... jer, reći ću dijelima ono što mislite da umijem samo riječima. Ja sam... mimo svih... skitam... i katkad, samo katkad ostavim tragove... Ono što mislim... to ću i reći. Kosa mi je preko lica... ispod kose su  jedva vidljive moje oči... Skrivam ih... jer se rijetkim ljudima otkrivaju. Moj pogled je... moj štit. Moje sjećanje ima svoje bljeskove... izlomljeno je... vi pokušavate sastaviti razdvojene dijelove. Neki od tih dijelova su dio mene, neki su tamo gdje sam odrastala. Nikom nisam jasna... tiha sam a, dovoljno glasna. Dijete... rekli ste... Odavno sam dijete u sebi sakrila za vremena koja dolaze... znam da ga mogu dozvati kad zatreba. Mislite da nisam plakala, da ne poznajem dodir suza na mojim obrazima... čar smijeha na usnama. U mom pogledu ćete vidje

Nema teksta niti jednog retka, a, ni izuzetka za nas noćas. Ko će da te pokrije kad te noć otkrije? Evo ja ću... tebe čuvaću. Tamo negdje... ovdje blizu nas ljubav kasni ove noći. Šta je to u nama... u ljudskim emocijama... nestanu a, u nama stanuju. Negdje ih naše čežnje sakriju... u dubinama toliko duboko da se ne vide... ali se osjete. Ne znam ti drugačije ja nego pored tvog srca zaspati... ako dozvoli. Ti imenom neznani... dušom odabrani moj voljeni. Ako nam dane izbrišu pa neke druge zapišu.... ti me samo zovi, biću tu.... kreni niz ulicu vidjećeš djevojku koju znaš. Sve oko mene je tama, ne brini naučila sam da se čuvam sama i da svjetlo pronađem. Prepoznaćeš me kad pred tebe izađem biću to ja... tako ista, a, tako drugačija. U igri vukova stajala sam u centru kruga, ljubav nije sluga, noćas je noć duga. Sastavljena od pruga kojim vozovi prolaze... da li ljubav ima kartu za našu stanicu. U kom vagonu crta pokretne slike... pa postane iluzija kretanja crtež