On je pisao slova u knjizi od snova

U toj odveć davno napuštenoj kući tražila sam samo jednu prospavanu noć...
 a, da je ne provedem na uvojitim stazama i neprohodnim putevima.
A, pronašla sam... njega...
Kad sam otvorila vrata vidjela sam jednu siluetu odraslog čovjeka... a, izgubljenog dječaka.
Ništa nije rekao u toj noći... a, ni noćima iza te noći.

Nekoliko dana proveli smo u tišini.

Pogledao bi me... zatvorio oči... zatim ih otvorio i uzdahnuo bi...

Pisao bi po već ispisanim papirima kao da pokušava da objasni šta se unutar njega događa.
Spajao je već ispisane rečenice s' rečenicama koje je pisao... Tražio je odgovore za svoja unutrašnja emotivna pomjeranja... Pisao bi tačno 25 minuta... odložio bi olovku i sve papire bi pomješao.
Nisam ga ništa pitala... nisam čitala... bili su to zapisi njegove duše...

Nakon toga bi večerali a, onda gledali kroz prozore... kroz jedno okno on... kroz dugo ja...
Čekali smo... a, čekanja su čekanja... ona samo vremenu daju vrijeme da prolazi.
Poželjeli bi jedno drugom laku noć i zaspali između jednog zida... a, skoro da smo čuli otkucaje  naših srca.
Polako je počeo govoriti... bez da otkriva nešto o sebi...
Taj jedan uzdah u pauzama između riječi uvijek je imao svoj otisak u njemu i nekako osjetih da ga je ostavljao sa strane, a, u sebi molio da prestane da ga podsjeća.
Gledao bi često na sat kao da neko treba doći u određeno vrijeme... a, vrijeme mu poslalo mene.
Uspio bi da se vrati iz tog procjepa u vremenu i da mu suze niz lice krenu.
Pričao mi je sve odaslane godine... tim pričama vodio mene kao da sam tu bila i sve gledala sa strane... a, onda bi znao da zastane... kad dođe do dijela koji ne voli... do dijela gdje se zapetlja priča cijela i on bi rado otišao iz tog svog odijela... iz kože... ali znao je da otići ne može.
Priča se uvijek završavala baš onog trena kad je trebao otkriti dio sebe... ustao bi sa stolice i prešao isti broj koraka koliko sam svih noći brojala niti jedan manje... niti jedan korak više...
Za njega sam bila stranac... zalutali putnik... koji je razbudio zidove napuštene kuće.
A, on je želio biti sam... Moj dolazak je za njega bio poruka koju još nije uspio odgonetnuti.
U tim preslikanim danima kao da još nismo pronašli suštinu... kao da nam je cijelo vrijeme bilo pred očima ono što smo tražili u neprospavanim noćima.
Nije tih odgovora bilo u pogledima kroz stakla prozora... u uglovima kuće u trouglovima naših misli... spajali smo katete... gledali komete... tražili da se naši pogledi sjete... ali nismo se prije znali... ili se nismo sjećali...
Spajalo nas je nešto kao što nešto spaja stranice trougla...
Biće da su to linije srca... tačke na kraju rečenice... početak kretanja u prostorima koje smo čuvali... gdje rijetko ko uspije prići.
Bili smo na straži budni do kasno u noć... čini mi se da pored nas tako budnih ni pauk nije uspio proći. Bile su to te noći...
Sjećam se da je te večeri padala kiša... ja sam zaspala... on je pisao uz svjetlost stone lampe.
Probudila sam se... bila sam u mom domu... mom krevetu.
Imala sam osjećaj da je sve bilo igra uma... san u snu... a, opet nisam mogla biti ovdje kad sam tamo.
Ustala sam... pogledala se u ogledalo i vodom dotaknula lice... prostor se nije promjenio.
Neko je karte u ovoj igri zamjenio...
Pripremila sam doručak sjela za sto ... i odlučila prošetati da razbistrim misli... da ovi dani nisu oni isti... da sam stvarno bila tamo... da se on i ja nekako znamo.
Izašla sam iz kuće vani... sunce se već otkrivalo iza krovova... iznad mene letjelo je nekoliko golubova... sretala sam ljude... i u trenutku odlučih otići do knjižare...
Vrata su bila otvorena... što nije bilo uobičajeno...
Kretala sam se između polica znala sam da tražim neku knjigu... samo nisam znala naslov.
Otišla sam do pulta gdje su inače znala stajati nova izdanja... ili knjige koje je neko poklonio...
Za pultom je radio mladić... reklo bi se da zna sve naslove... čak i kako izgledaju korice svake knjige...
Čitao je knjigu...
Pozdravih ga i upitah da mi predloži knjigu...
Na šta je on odgovorio... Ako vam ja predložim knjigu biće to odabir mog uma... zato odaberite sami... prva misao... biće knjiga koju je neko dušom pisao...
Tako znam reći knjigoljupcima... vidi se da ste vi jedna od onih koji vole čitati...
Prelazila sam pogledom knjige koje su se tu nalazile... i jedna prvom misli odabrana...
stajala je i čekala mene.
Pročitala sam naslov... mladić je iz reda izvadio tu knjigu...
Izvolite... rekao bih dobar odabir... donio je jedan mladi pisac... sanjar...
Kad sam uzela knjigu u ruke i vidjela naslovnicu... imala sam izraz čuđenja na licu...
Na koricama je bio nacrtan prozor... a, pored prozora mladić i djevojka...
To smo bili on i ja... onaj isti prozor kroz koji smo gledali... kroz jedno okno on... kroz drugo ja...
Izvinite.. kažete da je ovu knjigu donio jedan mladić...
Da... baš juče je bio ovdje. Rekao je da poklanja knjigu jer, je treba pročitati neko.
Nisam ga baš razumio... ali sam poštovao njegovu želju...
Znate li gdje živi... bilo šta...
Ne znam ništa vjerujte... ovdje svakodnevno navrate ljudi i poklone knjigu...
A pravilo naše knjižare je takvo da ne pitamo ljude za adrese... nekad ostave ime... ali ovaj mladić je želio ostati skriven...
Zahvalih se mladiću... stavih knjigu u torbu i uputih se kući...
Čim sam ušla u kuću... sjela sam u rustikalnu fotelju gdje sam inače čitala... i krenula sam čitati... u nadi da ću nešto otkriti o njemu...
Stranice su odlazile... i negdje na polovini knjige otkrih mene u knjizi... sve one dane koje smo proveli u toj kući... čitah između redova tražeći odgovore...
Dolazim do završne stranice i opisana je noć kad je kiša padala...
Pisalo je sljedeće... pišem dok stona lampa pravi sjenu od slova... ona već utonula u zemlju snova... poslala ju je noć kao ova... gledam na sat... volio bih o njoj nešto više znati... pustiću je nek spava... pitaću je ujutro... a, i vrijeme je da zna ko sam ja...
Iza te rečenice pisalo je nastaviće se...
Vani je već padao mrak... prošlo je 20h sati knjižara se već zatvorila... čekaću jutro i idem pitati za drugi dio knjige...
U svitanje sam bila budna... ma gotovo nisam ni spavala... čekala sam samo da svane i da što prije prolete sati... da odem do knjižare.
Dolazim... vrata su otvorena... za pultom radi djevojka...
Pitam je za mladića koji  je juče radio...
Ona kaže osim mene i moje koleginice ovdje ne radi niko drugi...
Ali stanite... juče sam bila ovdje i odabrala knjigu... i sasvim sam sigurna da sam razgovarala sa mladićem... razabrušene kose... imao je bradu... naočale...
On lično mi je predao u ruke ovu knjigu...
Zaista ne znam o čemu govorite...
U redu... samo da vas pitam... imate li nastavak ove knjige?
Djevojka je uzela knjigu prelistala do zadnje stranice... i rekla pa knjiga nema nastavak...
Kako mislite nema... pa piše nastaviće se...
Ovdje sasvim jasno piše kraj...
Ovo je ili neka šala... ili još sanjam...
Gospođice ovdje ste i ne sanjate... evo vidite da piše kraj...
Okrenula je knjigu prema meni... i dalje sam vidjela nastaviće se...
A jeste u pravu ste... biće da sam se zbunila... čitala sam je u dahu...
Izvinite na smetnji... knjigu ću otkupiti...
Shvatila sam da se nešto događa... i da sam zaista budna... kao i da oni ne vide ono što ja vidim...
Izašla sam iz knjižare... išla sam ulicama s' knjigom u ruci...
Otvorila sam zadnju stranicu... i vidjela da je nešto napisano.
Nastavak postoji... u pravu si... znao sam da ćeš ti to otkriti... e, sad treba znati gdje mene pronaći... poznavajući tebe ti nećeš odustati... zato kreni... da bi znala put ka meni...
Sunce je sijalo... ni traga od kiše... znam da je on negdje i da u ovom trenutku slova u knjizi snova piše...
Nastaviće se...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji.
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash