To sam ti ja... skrivena od vremena i sasvim svoja...

Danas... prije nekoliko dana... a, ko zna i koliko.
Da li je to uopšte i važno?
Ne brojim dane... oni idu tačno onako kako žele...
Znaš šta mi je važno?
Važno mi je da ostanem svoja.
Neka vas ne čudi ova hrabrost... jer, reći ću dijelima ono što mislite da umijem samo riječima.
Ja sam... mimo svih... skitam... i katkad, samo katkad ostavim tragove...
Ono što mislim... to ću i reći.
Kosa mi je preko lica... ispod kose su  jedva vidljive moje oči...
Skrivam ih... jer se rijetkim ljudima otkrivaju.
Moj pogled je... moj štit.
Moje sjećanje ima svoje bljeskove... izlomljeno je... vi pokušavate sastaviti razdvojene dijelove.
Neki od tih dijelova su dio mene, neki su tamo gdje sam odrastala.
Nikom nisam jasna... tiha sam a, dovoljno glasna.
Dijete... rekli ste...
Odavno sam dijete u sebi sakrila za vremena koja dolaze... znam da ga mogu dozvati kad zatreba. Mislite da nisam plakala, da ne poznajem dodir suza na mojim obrazima... čar smijeha na usnama.
U mom pogledu ćete vidjeti bezbroj vatri... na trepavicama inje koje vatre pogleda tope.
I taman kad pomisliš da će sve kocke da se sklope... nisi ni blizu tome...
Kad noći na spavanje odu znala bih se sklupčati na podu... sastavljala i rastavljala sve u krugove išla da bih svom biću prišla...
Ma sve se unutar mog bića lomilo... dijelovi u sitne komadiće rasuti.
Ko može osim mene same da ih skupi i nježno uz neku priču pokupi pa sve dio po dio vraća na kožu.
Kad ih vratim... obučem majicu a, sve se izvukli krajevi što nekad bijaše pleteni a, sve to nije ni blizu priča o meni.
Ožiljak na obrvi zapisan još u djetinjstvu.
Neka vas ne zavara to što ponekad izgledam odsutno... sasvim sam ovdje.
Kad okrenem leđa osjetim vaše poglede... nosim torbu na mojim leđima punu ljudskih etiketa napisanih samo za mene.
Čitam te poruke...drugačija... svoja i ničija...
Ma vidiš li ti nje... ona kad te pogleda zaledi čovjeka baš je čudna i daleka.
I kako li samo neobičnu odjeću nosi... a, sve uvojci u njenoj kosi.
Još ih stavi na lice i jedva vidiš ta oka dva... ma nešto u njoj čudno ima.
Zastane kraj ljudi što stanuju na ulici... uvijek ima nešto hrane u ruci.
Ne druži se ona sa ostalim svijetom. Nema više od 20 godina... zovu je dijetetom koje snove lovi.
A, kad bi se snovi mogli uloviti mogli bi mi o njoj više znati.
Ma znaš mlade ljude to sve buntovnici, ne znaju šta bi drugo.
Slušalice u ušima... glava u oblacima... gotovo da ulice ne dotiču nogama... to leti...
Ona, ona je... vatra što laganim plamenom otkriva ljepotu topline.
Ne zna njoj niko ime.
Pitali je mnogi ljudi... nikad nikom ime rekla nije.
Sve te napisane poruke skupe moje ruke, etikete zrakom lete neka na vaš dlan slete.
Ono što ste napisali u letu se obrisalo.
Možete pronaći samo ljepe riječi poslah vam dobrotu... jer, dobrota lječi....
Vidim očima odraslog čovjeka... a, srce mi je kao u djeteta.
Meni je duša ostala ista... čista... a, bile su tu mnoge rane... svaka imala svoje dane.
Uvijek jedna ostane da mi bude sjećanje.
A, u kožu više nema gdje da stane priča od svake rane.
Koliko je tu listova otkucanih snagom srca... ne vidi se to na crtama mog lica.
Ni kad me gledaš... ni kad u očima mojim želiš otkriti... ne... ne uspijem ja to skriti... samo sa strane ostaviti... ne treba to niko znati.
Sati ko sati... ne znaš da li ih kazaljka prati... ili oni kazaljku prate...
Tako je i kod čovjeka... uvijek neka priča daleka... lično njegova... ispod snjegova... krije se novo proljeće... budi se priroda... potekne zaleđena voda... sloboda... je u nama... na našim usnama.
Riječima se govori, koracima ide... rijetki moje oči vide.
Povučena... da jesam... čudna... a, šta je danas mjerilo čudnog...
Dobro... čudno u čuda vjerujem... sanjam... i svaki dan sve više odrastam...
Maštam... naravno da maštam... i opraštam.
Puštam... zmajeve od papira da pokažu svoja krila... neka lete... da svakako da sam u duši dijete.
Ne bih to bila ja da nisam poput djeteta.
A, odrasla sam sasvim odrasla... jer život i ljudi lekcije u knjige pišu... ja čitam... neke sama napišem.
Volim da mirišem jutro kad se budi... ne bježim ja od ljudi... idem ka ljudima...
Volim vidjeti stope u pjesku i kad ih valovi odnesu... zrna pjeska vrate za neke nove stope.
Volim vidjeti kad se kazaljke na satu poklope, kad poput ptice krila rašire... jutra kad žmire... u letu leptire. Osjetiti mir... uspavati nemire... pjesmom koju pišem...
Volim da postojim prema osjećajima svojim.
Sve ih spojim... rukama mojim... pa pošaljem ljudima... čuda ima.
U vagonima vozova... u tokovima rijeke... bliske su ljubavi i kad su daleke.
U prirodi koja me vodi... u svakom čovjeku kog sretnem ja... i da zaista sam čudna... priznajem... čudna ostajem.
Kad ne dozvoliš da te promjene sjene prišivene... u vidu etiketa... kad ne dozvoliš da s' tobom sjećanje šeta na napisane njihove riječi... samo pošalješ dobrotu... jer, dobrota lječi.
Moja kosa preko očiju skriva toplinu... jer, kad je ne vide ljudi ostaješ skriven...
A, drugima možeš pomoći...
Biti nježan... ne poput pahulje... ali, blizu... poslati čuda u nizu...
Ostati skriven... a, biti tu...
Ovakve sanjalice često kriju lice... a, imaju dječije srce...
I... zaista ne možeš znati sve o njima... jer, ne žele... one su tu da ljepu riječ dijele.
One su tu... jer vjeruju... i uvijek, ali uvijek svoje ostaju...
Tu sam... sasvim tu... ni korak više... ni korak manje... na ulicama u patikama... ptice lete oblacima... a, osmijeh je na ljudskim licima...
Kakva slika bez objektiva sasvim stvarna... realna... zar to čudo nije... kad sucne jutrom obasja ulice... a, putuju sanjalice... i sa dlana na vaš dlan pošalju ljep dan...
Neobična sam... znam... i nimalo slična... a, pomalo sam i obična...
To sam ti ja... skrivena od vremena... sasvim svoja...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče dragi prijatelji: Veliki pozdrav.
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash