Noćas... ti si sedef u moru nemira
Tu sam... slušam kako s' usana ide pjesma...
Gitara može da odsvira sve što dodir duša bira.
Noćas ti si sedef u moru nemira.
Na zidu povezane sijalice... na trepavice se zakačile zvijezde... dok oči gledaju kroz prozore.
U mom pogledu ti umiješ... ti znaš da pročitaš, što usne ne kažu... što ruke pantomimom pokažu.
Dotaknem prstima neravne površine s' tragovima prašine... i kao da me vrate u one sate...
One sate u kojim još ne znam te.
Ćutim... a, govorim u sebi... put me vodio tebi...
Dok stojim pred tobom... svijetla grada prolaze sobom... i zidove boje... oči tvoje kad provire iz mraka... kad mi se približiš na nekoliko koraka osjetim što prije nisam osjetila...
Zatvorila sam duboko u sebi... kako je moguće da osjećam ljubav prema tebi...
Da ti samo znaš... kao što ne znaš... rekoh ti tada.
A, ti si me pogledao... o kako si me pogledao... i rekao si da znaš.
Rekao si da razumiješ zašto ćutim... zašto se skrivam... zašto se povlačim...
Da vidiš ono što se rijetko vidi u ženi... ti si to pronašao u meni.
Izlazim na terasu slušam zatvorenih očiju ljubav u tvom glasu... dok pjevaš i sviraš...
Zoveš me da se vratim u sobu... ne gledaj moju suzu u oku.... ne traži tu priču duboku.
Izgubićeš se u tom svijetu sazdanom od nekih čudnih priča... rijetko ko umije sa mnom da govori a, da se razgovor u tišinu ne pretvori.
Polako vrata otvori... ne nije mene strah da volim... ni što ćeš na tim vratima stajati ti...
suviše su duboki ponori... ne idu mi razgovori u kojim se o ljubavi govori...
Prolazi stazom sjećanja... dah novog proljeća... s' tvojih usana mojim imenom tebi sam dozvana.
Neravno se prelivaju osjećaji u bojama.
Noćas pelinom na usnama ko kome rane cjeliva.
Ko kome prstima putuje po kosi... dok jutro novo proljeće donosi...
Moj sedefu ti crtaš po duši, po tom reljefu osjećanja.
Dani plaštom vremena u prošlost odaslani.
Koliko minuta do ponoći nedostaje... ova noć bi mogla da potraje.
U zraku lebdi pitanje ti ga znaš... olovkom na papiru odgovaraš.
Rijetko spavaš, rijetko dušu otvaraš... a, tako jako osjećaš.
Kad me samo pogledaš... želim ostati tu... u tvom zagrljaju...
Kad hladno je... kad se jedan uzdah otima... stojiš satima pred vratima mojih nemira.
Ti si mirna luka, u nevolji pružena ruka.
Moj sedefu, spoljašni svijet je otet od osjećanja, a, ja krhka poput leptira vođena ljepotom dodira koje tvoja duša bira. Tako tanano, nježno i neizbježno u srcu zabilježeno.
Kad tebe nemiri posjete i izađu na šahovsko polje... slože figure i očekuju partiju... čuvam te u zagrljaju.
Koliko dana, koliko rana i ona jedna riječ s' usana.
Noćas ti si sedef u morima nemira, noćas si vitez svijetlosti u ovoj tami... mi smo sami.
Po sobi koraci putuju... kao da obilaze planetu... a, to ti i ja prstima okrećemo globus... na kojoj stanici staje autobus kojim ćemo putovati... da li na istočnoj strani sobe... ili kod sjevera tamo pored prozora?
Bojiš zid... stvaraš privid grada u koji putujemo... da li smo u Toscani... ili Lisabonu... i gdje se nalaze te dvije zemlje... na plafonu... ili u telefonu...
Hoćemo li putovati balonom... ili vozom... nije važno... važno je da putujem s' tobom...
Možemo brodom... uzburkanim... i mirnim morima. Samo da tvoja ruka drži moju... dodaj na zid još poneku boju... Možemo spavati pod zvijezdama... da po nama padnu kapi kiše... da nam jutro proljećem zamiriše...
Možemo doručkovati na travi... gledati talase na plaži... u pijesku ostaviti stope...
čekati suton... gledati sunce kako s' morem putuje... i kako mjesec pomalo pospano iza horizonta proviruje...
Možemo putovati vozom i dok sjedimo u kupeu... jedno drugom pismo ćemo napisati... putovaće do budućnosti... i tamo ćemo se sresti...
Ovdje u našoj sobi dok tvoja ruka moju vodi... putujem s' tobom...
Dodir tvojih riječi lječi svaku ranu da ni tragovi ne ostanu.
Neka nježnost i toplina u tebi ima.
Ti umiješ i znaš da pročitaš što u mojoj duši piše, čak i više od toga... ne znam kako, ali si pronašao put do srca moga.
Samo polako... baš onako kako noć na nebu ostavi trag... postao si mi drag.
Kazaljke na satu minute zovu da idu ka ponoći... ostani tu kao pečat vremenu nasloni glavu na mom ramenu. Spavaj i sanjaj... ti si čuvao mene... sad ja tebe čuvam.
Sedefu moj... nemirna mora postala su mirna pored tebe... jutro se budi gledamo ga sa terase... stiglo je proljeće... sviraš gitaru... pjevaš pjesmu... gledam tvoja oka dva... u njima sam ljubav otkrila...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji... i neka onaj kog volite bude vaš sedef u moru nemira i mira...
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Gitara može da odsvira sve što dodir duša bira.
Noćas ti si sedef u moru nemira.
Na zidu povezane sijalice... na trepavice se zakačile zvijezde... dok oči gledaju kroz prozore.
U mom pogledu ti umiješ... ti znaš da pročitaš, što usne ne kažu... što ruke pantomimom pokažu.
Dotaknem prstima neravne površine s' tragovima prašine... i kao da me vrate u one sate...
One sate u kojim još ne znam te.
Ćutim... a, govorim u sebi... put me vodio tebi...
Dok stojim pred tobom... svijetla grada prolaze sobom... i zidove boje... oči tvoje kad provire iz mraka... kad mi se približiš na nekoliko koraka osjetim što prije nisam osjetila...
Zatvorila sam duboko u sebi... kako je moguće da osjećam ljubav prema tebi...
Da ti samo znaš... kao što ne znaš... rekoh ti tada.
A, ti si me pogledao... o kako si me pogledao... i rekao si da znaš.
Rekao si da razumiješ zašto ćutim... zašto se skrivam... zašto se povlačim...
Da vidiš ono što se rijetko vidi u ženi... ti si to pronašao u meni.
Izlazim na terasu slušam zatvorenih očiju ljubav u tvom glasu... dok pjevaš i sviraš...
Zoveš me da se vratim u sobu... ne gledaj moju suzu u oku.... ne traži tu priču duboku.
Izgubićeš se u tom svijetu sazdanom od nekih čudnih priča... rijetko ko umije sa mnom da govori a, da se razgovor u tišinu ne pretvori.
Polako vrata otvori... ne nije mene strah da volim... ni što ćeš na tim vratima stajati ti...
suviše su duboki ponori... ne idu mi razgovori u kojim se o ljubavi govori...
Prolazi stazom sjećanja... dah novog proljeća... s' tvojih usana mojim imenom tebi sam dozvana.
Neravno se prelivaju osjećaji u bojama.
Noćas pelinom na usnama ko kome rane cjeliva.
Ko kome prstima putuje po kosi... dok jutro novo proljeće donosi...
Moj sedefu ti crtaš po duši, po tom reljefu osjećanja.
Dani plaštom vremena u prošlost odaslani.
Koliko minuta do ponoći nedostaje... ova noć bi mogla da potraje.
U zraku lebdi pitanje ti ga znaš... olovkom na papiru odgovaraš.
Rijetko spavaš, rijetko dušu otvaraš... a, tako jako osjećaš.
Kad me samo pogledaš... želim ostati tu... u tvom zagrljaju...
Kad hladno je... kad se jedan uzdah otima... stojiš satima pred vratima mojih nemira.
Ti si mirna luka, u nevolji pružena ruka.
Moj sedefu, spoljašni svijet je otet od osjećanja, a, ja krhka poput leptira vođena ljepotom dodira koje tvoja duša bira. Tako tanano, nježno i neizbježno u srcu zabilježeno.
Kad tebe nemiri posjete i izađu na šahovsko polje... slože figure i očekuju partiju... čuvam te u zagrljaju.
Koliko dana, koliko rana i ona jedna riječ s' usana.
Noćas ti si sedef u morima nemira, noćas si vitez svijetlosti u ovoj tami... mi smo sami.
Po sobi koraci putuju... kao da obilaze planetu... a, to ti i ja prstima okrećemo globus... na kojoj stanici staje autobus kojim ćemo putovati... da li na istočnoj strani sobe... ili kod sjevera tamo pored prozora?
Bojiš zid... stvaraš privid grada u koji putujemo... da li smo u Toscani... ili Lisabonu... i gdje se nalaze te dvije zemlje... na plafonu... ili u telefonu...
Hoćemo li putovati balonom... ili vozom... nije važno... važno je da putujem s' tobom...
Možemo brodom... uzburkanim... i mirnim morima. Samo da tvoja ruka drži moju... dodaj na zid još poneku boju... Možemo spavati pod zvijezdama... da po nama padnu kapi kiše... da nam jutro proljećem zamiriše...
Možemo doručkovati na travi... gledati talase na plaži... u pijesku ostaviti stope...
čekati suton... gledati sunce kako s' morem putuje... i kako mjesec pomalo pospano iza horizonta proviruje...
Možemo putovati vozom i dok sjedimo u kupeu... jedno drugom pismo ćemo napisati... putovaće do budućnosti... i tamo ćemo se sresti...
Ovdje u našoj sobi dok tvoja ruka moju vodi... putujem s' tobom...
Dodir tvojih riječi lječi svaku ranu da ni tragovi ne ostanu.
Neka nježnost i toplina u tebi ima.
Ti umiješ i znaš da pročitaš što u mojoj duši piše, čak i više od toga... ne znam kako, ali si pronašao put do srca moga.
Samo polako... baš onako kako noć na nebu ostavi trag... postao si mi drag.
Kazaljke na satu minute zovu da idu ka ponoći... ostani tu kao pečat vremenu nasloni glavu na mom ramenu. Spavaj i sanjaj... ti si čuvao mene... sad ja tebe čuvam.
Sedefu moj... nemirna mora postala su mirna pored tebe... jutro se budi gledamo ga sa terase... stiglo je proljeće... sviraš gitaru... pjevaš pjesmu... gledam tvoja oka dva... u njima sam ljubav otkrila...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji... i neka onaj kog volite bude vaš sedef u moru nemira i mira...
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Primjedbe
Objavi komentar