Šutiš... da me voliš

Možeš me gledati u oči i misliti da se u njima sve otkriva. 

Da izlaze na površinu kapi vode i da sjaj kojim sijaju zna sazvježđa.

Možeš razgovarati sa mnom i misliti da se na mom licu vide rečenice kojim moje biće govori.

Možeš slušati sa mnom muziku i vjerovati da me sve pjesme dotaknu.

Slušaću tvoje riječi i razumjeću te.

Satima mogu sjediti u tišini sa tobom i čitati sve ono što se u tebi ćuti.

Vidjela sam zvjezde u tvojim očima. 

Iako si često skriven kao tajna.

Govoriš samo ono što znaš da ne može da spusti suze iz oka niz moje obraze.

Smiješ se, kao ozbiljno, a onda negdje iza tih uglova pojavi se osmijeh koji oplemeni moje dane.

Zatvorim oči i zamislim te kako si kod svog doma i slušaš govor rijeke i gledaš ptice tako daleke.

U večernjim satima stojiš pred vratima i upućuješ pogled prema Mjesecu, siguran, da sam u isto vrijeme pogledala prema Mjesecu i rekla ti Laku noć.

Žmirim i gledam zvjezde i tvoje ruke kako vrijedno rade. 

Nedostaje svaki takt u kom smo zajedno pričali i smijali se.

Nedostaju pjesme koje si slao i još je negdje u tebi ostalo zrno nade da ću opet pisati pisma.

Tvoja pisma čuvam, čitam ih.

I pismo koje si poslao ozbiljno i odlučno.

Bijeg od ljubavi, između redova sam pročitala.

Čak i onaj jedan ugao od slova gdje se smiješ, to sve govori da se u tebi lome naše zajednčke  

godine ali da zatvaraš vrata i šutiš da me voliš.

Mislimo jedno na drugo u tišinama, u svakom danu misli nam zastanu i pronađu svoje putanje.

Nedostajanje.

Znaš, vjerujem da putujem kroz tvoje sate u noćima kad se skupiš u svom domu i kad odu svi.

Kad pustiš muziku i rukom skloniš paravan noći da pogledaš prema zvjezdama.

Često si ostajao budan do zore.

Čitao naša pisma, vodio u sebi razgovore.

Trajemo ti i ja i kad je tišina, iako ostane tišina ti si ostavio trag u mojim damarima.

Moguće da sad imaš druge planete kojim putuješ i da sad u ljubav vjeruješ.

Da si otvorio srce i dušu nekom. 

Da tama koja bi često bila dio tvojih noći više nije tu.

Da je neko svjetlost u noći i sreća u tvom jutru.

Možeš tražiti u praznim listovima ima li slova.

I da li sam nekad dio tvojih snova.

Ja lutalica od vjetrova, ja iz nekih dalekih svjetova i fantazija koju ne razumiješ.

Sanjarka koja je ušetala jednog dana u odaje duše tvoje.

Donjela tragove indigo boje.

Često poput djeteta bila dio tvog svijeta.

Ostavljala ti zagonetke, pisala priče koje si čitao.

Zbunila te ponekad bijegom bosih stopala kroz duge ulice pune snjegova.

Sunce sam ti slala kroz prozore, budila tvoje zore i nejasna ti bila.

Rekao si da ne mogu biti vila, da su to bajke, da sanjam više nego što to u knjigama piše.

A onda sam jednog trena u tvojim očima i riječima postala rijetka žena.

O Dž, rijetko ko me razumije.

A ti... ti šutiš da me voliš.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay