Čekala sam, da te ne čekam

Čekala sam, da te ne čekam, da dođeš kao lagani povjetarac i da listovi drveća zašušte.

Čekala sam te u proljećnoj kiši da kapima iskažeš svoja osjećanja.

Pisala sam noćima pogledom prema Mjesecu pozdrave. 

Ostali su zabilježeni i stigli su do tebe.

Pročitao si svako laku noć i ostavio pod jastuk. 

Te tvoje šake zagrle noćne oblake.

Imaš ti nježnosti na otvrdlim pečatima vremena što se urezaše u tvoje dlanove.

I opet ove noći kao vitez pohodiš moje snove.

Oklopima srca braniš djevojku i otvaraš joj odaje svoje duše.

Znaš li da sam daleko od tvog dodira žica na gitari da

čujem kako sviraš akorde pjesme koju smo zajedno pisali.

Čekala sam, da te ne čekam, kad prve trešnje dozriju.

Čekala sam, da te ne čekam, u trenutku kad pojačaš distorziju.

I tada znam da signal tvoje gitare putuje do mene.

Čekala sam, da te ne čekam, da dolutaš kroz trg sa tvojim šeširom, sjedneš na stolicu

 i sviraš sa elegijom u srcu.

Da i oblaci zaplešu opijeni tvojom melodijom.

Da sviraš dok zvjezde vezu stihove Mjesecu.

Da dođem i sjednem pored tebe na stolicu.

Čekala sam, da ne ne čekam, po ispisanim tragovima ulica.

Tražila sam tvoje stihove što zagrliše vjetrove.

Skupljala sam ih na dlanove i pisala knjige o tebi.

O tvom šeširu ispod čijeg oboda u očima stanuje melodija.

Čekala sam, da te ne čekam, u bulevarima sanjara.

Put mi govori tvoja gitara.

Viteže, iz davnih vremena, putniče iz daleke galaskije zvjezde su šifre tvojih koraka.

Čekala sam, da te ne čekam, vladaru oblaka.

Zvjezde su naš telegraf i svake noći sa tvoje i moje strane svijeta, zvjezdama su šapatom tebi i meni poruke poslane.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay