Čitaj, riječi iz vjetrova

Ti i ja smo ostavili vjetrovima naše trenutke.

I znaš oni sad putuju svijetom i pričaju o našoj ljubavi. 

Postaju spomenari ispisani tvojim i mojim riječima. 

Iz dodira i zagrljaja izvlače štukature i izrađuju ornamente.

Čitaju ih ljudi, a ti lutalico mojih snova pitaš vjetrove za mene.

I ćutiš, a sve kradom zapisuješ što ti šapnu vjetrovi.

Oni znaju da se još volimo.

Dodirnem tvoje lice u nekom međuprostoru u kojem smo se skrivali od svega.

Odlutali bi zajedno i sjeli za naš sto u jednom kutku za koji smo znali samo mi.

Kao da smo imali čarobni ormar i prošli bi kroz njega.

U našem vremenu prošlo bi tek nekoliko minuta, 

a tamo gdje smo se sastajali ti i ja 

tekla je brzinom svjetlosti godina.

Dž, čuvam tvoja pisma pisana vjetrovima na listovima drveća.

Prašina se oblikovala u slova.

Ti i ja smo Dž cjelina prije djelova.

Tvoj otisak i moj otisak se slažu u faktografski zagrljaj.

U kapi tinte iz tvog pera nacrtala se perspektiva svijetova.

Noćas sam u jedan od njih dolutala.

Vođena daljinom sjevera, postala sam skiveni putnik tvojih poetičnih svjetova.

Noćas, tebi Dž pišem ja riječi koje ćeš čitati iz vjetrova.

Noćas te grlim i dodirujem ti lice.

Znam da prolaziš kroz tvoj grad i da zastaneš pored knjižare.

Tu su se naše ruke zajedno držale.

Jesu li ti oči jutrom jednako snene.

Ti se smiješ očima.

Jutrom sam voljela gledati kad spavaš i kako ti sunčeve zrake obasjaju lice.

Ti jedan buntovniče, svi moji stihovi tebe slikaju i sve priče na tebe liče.

Naši trenuci lete sa vjetrovima i šapuću naše cjeline.

Djelovima naših bića spajamo pjesme.

Gledam te očima, milujem te ovim dlanovima.

Tako te otkriva dah sjevernih vjetrova.

Davno sam te zavoljela i vjerna toj ljubavi sam ostala.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay