Zrno nade u prišivenom džepu
Ime, imam li ime? Ne sjećam se. Tražim neki dokument, nema niti jednog traga.
Na ruci vidjeh da piše Skvani.
Probuđena usred ničega, vatre plamte i jedva da razaznajem gdje bih mogla da se sakrijem.
Zarobljena u košnici koja je osmišljena zajednica.
Nemam osjećaje, ne smijem ih imati. Svaki treptaj emocije može moj položaj da otkrije.
Pustoš je ono što me okružuje, a pustoš nije. Ustajem lagano, vrti mi se.
Imam utisak da će se zgrade srušiti i u jednu spojiti. Svijetlost uličnih lampi mi ometa kretanje.
Prije ove staze bili smo u mračnim hodnicima.
Proveli smo tamo mjesec dana.
Oči su se navikle na tamu i one male bljeskove svijetlosti što je dopirala izvana kroz neke pukotine.
Sjećam se velikog ventilatora koji je uspijevao do nas dovesti zrak.
Bio nam je jedini dašak svijeta iznad nas.
Rukom dotičem čelo. Otkuda se ovo stvorilo?
Imam ranu, po svemu sudeći nastala je prije tri dana.
Iz prošle borbe je, sjećam se. Kako sam ovdje završila, to je već drugo pitanje.
Preko ramena mi je luk i nekoliko strijela u torbi na leđima.
Gdje su ostali? Možda su ih pronašli?
Ako jesu onda... onda znaju? Ne, ne misli, misli te odvode daleko, a trebam biti ovdje.
Sve ono što je bilo prije, na to ne mogu uticati.
Bar ne zasad. Okrećem se oko sebe, gdje krenuti? Ova mapa je različita od prošle.
Prolaze ljudi, zapinju za mene, gledaju me u čudu. Meni je samo jedna misao na pameti kako pronaći izlaz.
Oni upravo to i hoće. Šta ako je ovo samo paravan za pravi prostor?
Ovaj put idem sama, trebam pomoći drugima.
Možda su zarobljeni, i ne znaju šta se sa mnom dogodilo. Rotiram misli, zamišljam prirodu, rijeku i planinu i čujem zvukove koji mi um odvode izvan košnice.
U tom prostoru sam izdvojena iz senzora osjećaja. Sad mogu razmišljati.
Prošla borba...imala sam mač, vraća mi to neka sjećanja...
U djetinjstvu sam se bavila mačevanjem.
Moji roditelji su tu vještinu gledali kao dobar način za koordinaciju mojih pokreta.
Za jedno buntovno dijete koje je klasiku slušalo da bi misli balansiralo, a Rock da bi iste transformisalo bio je to dobar odabir za godine koje su dolazile.
Danas, ja sam jedna od onih čije ime piše na stranicama odmetnika iz košnice.
Košnica je preuzela sva područja. Ta područja podijelili su na tri djela.
U našem timu moj zadatak je bio da metodikom tražim teorijska riješena, a onda bi ista primijenila praktično.
Mene je muzika pokretala da mislim. Za svaki zadatak bi pronašli odgovarajuću pjesmu.
Jedino tako su mi se slagale sve informacije u jednu kategoriju.
Iz te kategorije bi izdvajala algoritme.
Pretvarala sam nizove znakova u polje jedne dimenzije.
Onda sam sve to memorisala u moj um.
Osim mene, ove podatke je znao vođa tima. Ostali su imali etape do završnog djela zadatka.
Vođa tima se mijenjao kod nove mape. U timu su svi imali ključ od jedne mape.
Tako da niko ne bi mogao znati kako spojiti sve njih u jednu. Mi smo bili Saće u toj Košnici.
Svako je imao svoj dio u koji bi uklopio šifre sa slovima i brojevima.
Ti koncentrični krugovi su prelazili jedan u drugi.
Onda posebno dizajniranim poklopcem zatvaramo taj krug.
Onaj ko bi ga zatvorio, jedino ga je mogao otvoriti.
Košnici bi bili potrebni mjeseci da dešifruju naš sistem...
Do ovog dana u kom se trenutno nalazim nismo se razdvajali, jedni su čuvali napušteni toranj, drugi su računali i rješavali, nekad noćima nismo spavali.
Jednostavno, izbrišeš sve što si godinama skupljao i čini te čovjekom.
Još jedno zrno nade čuvam u onom prišivenom džepu u unutrašnjoj strani mog bića.
Tu sam skrila sve što jesam, i što sam bila.
Zato meni ova rana na čelu nije ništa strano, jer toliko sam ožiljaka već skupila u prošlim borbama.
Ovaj ide u kolekciju, to su poštanske marke. Svaki ožiljak ima svoje pismo.
Iza svih ovih postavki u njihovom muzeju iluzija, postoji onaj netaknuti dio koji su negdje skrili, da mi odmetnuti ne bi isti tražili. Nismo se sami odmetnuli, niti smo htjeli biti, oni koje traže.
Noć se već spušta lagano u grad, vatra ne prestaje da gori.
Vrijeme je da nađem nekakvo sklonište i prespavam.
Krenuh prema jednoj zgradi i čujem kako neko govori...
Stani... (čujem glas koji ne odaje povjerenje, već naprotiv)
Opet ste uzeli luk i strijelu iako su zabranjeni?!
Izigravaš Robin Hood-a u današnjem vremenu?
Znate kako kažu, uvijek ima neki buntovnik u ekipi, ja sam jedna od njih.
Vi ste nadređeni, nisam vas dosad viđala?
Ne, nov sam, ovdje sam svega tri dana.
Tri dana...
Da, nešto si htjela reći?
Šta se to dogodilo prije tri dana?
Pa koliko vidim po toj rani na čelu, bila si ovdje.
Jedino ako, ne pripadaš ekipi Košnice onda...
Zar oni to već ne bi znali, imala bi ugrađen senzor za detektovanje?
Sad bi već bila na putu u utvrdu jer bi senzor odao moju lokaciju.
Osim toga, vjerovatno sam dobila udarac (što se vidi na mom čelu) i sve mi je mutno.
Vidim tek nejasne slike, obrise proteklih dana.
Nego, vrijeme je da se vratimo u Košnicu.
Trebam podnijeti izvještaj a tebi treba sanirati tu ranu.
Ne brini ti za moju ranu, ona se sama sanira.
Pomislih u sebi, ovo je bilo blizu i gdje je moj senzor?
Nema ga ispod kože na vratu. Ko ga je mogao ukloniti?
O tom ću misliti kasnije. Uzela sam iz torbe iglu i konac i zašila ranu.
On je gledao i rekao, ti odista pripadaš našoj ekipi. Ne osjećaš bol.
Nasmijala sam se, ipak osjećala sam bol u onom skrivenom i prišivenom džepu unutar mog bića.
Tamo gdje niko nije imao pristup. Izvana niko nije mogao ni da primijeti, jer imala sam tu dozu ludosti i hrabrosti kad zatreba...
Kako se zoveš?
Pokažem mu ime koje mi piše na ruci.
Skvani? Nesvakidašnje.
Moji roditelji su voljeli Indijance i dobila sam ime od izvedenice riječi Skvo ( žena),
oni su ga osmilili.
Nesvakidašnje ime.
Tvoje ime je...
Ne znam ga. Zovu me Treon 74.
Idemo, više nije tako sigurno biti na ulicama. Oni iz Saća bi se mogli pojaviti.
Iako su oslabljeni nakon borbe, ne znamo koliko ih je još skrivenih.
Kad bi znao...( pomislih u sebi). No za to saznanje ima vremena sad je vrijeme za polazak u mjesto od kog smo svi bježali, a opet mu se vraćamo.
Krenula sam sa njim ka utvrdi, dok su gorjele vatre grada...
Nastaviće se...
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa sajta Unsplash
Na ruci vidjeh da piše Skvani.
Probuđena usred ničega, vatre plamte i jedva da razaznajem gdje bih mogla da se sakrijem.
Zarobljena u košnici koja je osmišljena zajednica.
Nemam osjećaje, ne smijem ih imati. Svaki treptaj emocije može moj položaj da otkrije.
Pustoš je ono što me okružuje, a pustoš nije. Ustajem lagano, vrti mi se.
Imam utisak da će se zgrade srušiti i u jednu spojiti. Svijetlost uličnih lampi mi ometa kretanje.
Prije ove staze bili smo u mračnim hodnicima.
Proveli smo tamo mjesec dana.
Oči su se navikle na tamu i one male bljeskove svijetlosti što je dopirala izvana kroz neke pukotine.
Sjećam se velikog ventilatora koji je uspijevao do nas dovesti zrak.
Bio nam je jedini dašak svijeta iznad nas.
Rukom dotičem čelo. Otkuda se ovo stvorilo?
Imam ranu, po svemu sudeći nastala je prije tri dana.
Iz prošle borbe je, sjećam se. Kako sam ovdje završila, to je već drugo pitanje.
Preko ramena mi je luk i nekoliko strijela u torbi na leđima.
Gdje su ostali? Možda su ih pronašli?
Ako jesu onda... onda znaju? Ne, ne misli, misli te odvode daleko, a trebam biti ovdje.
Sve ono što je bilo prije, na to ne mogu uticati.
Bar ne zasad. Okrećem se oko sebe, gdje krenuti? Ova mapa je različita od prošle.
Prolaze ljudi, zapinju za mene, gledaju me u čudu. Meni je samo jedna misao na pameti kako pronaći izlaz.
Oni upravo to i hoće. Šta ako je ovo samo paravan za pravi prostor?
Ovaj put idem sama, trebam pomoći drugima.
Možda su zarobljeni, i ne znaju šta se sa mnom dogodilo. Rotiram misli, zamišljam prirodu, rijeku i planinu i čujem zvukove koji mi um odvode izvan košnice.
U tom prostoru sam izdvojena iz senzora osjećaja. Sad mogu razmišljati.
Prošla borba...imala sam mač, vraća mi to neka sjećanja...
U djetinjstvu sam se bavila mačevanjem.
Moji roditelji su tu vještinu gledali kao dobar način za koordinaciju mojih pokreta.
Za jedno buntovno dijete koje je klasiku slušalo da bi misli balansiralo, a Rock da bi iste transformisalo bio je to dobar odabir za godine koje su dolazile.
Danas, ja sam jedna od onih čije ime piše na stranicama odmetnika iz košnice.
Košnica je preuzela sva područja. Ta područja podijelili su na tri djela.
U našem timu moj zadatak je bio da metodikom tražim teorijska riješena, a onda bi ista primijenila praktično.
Mene je muzika pokretala da mislim. Za svaki zadatak bi pronašli odgovarajuću pjesmu.
Jedino tako su mi se slagale sve informacije u jednu kategoriju.
Iz te kategorije bi izdvajala algoritme.
Pretvarala sam nizove znakova u polje jedne dimenzije.
Onda sam sve to memorisala u moj um.
Osim mene, ove podatke je znao vođa tima. Ostali su imali etape do završnog djela zadatka.
Vođa tima se mijenjao kod nove mape. U timu su svi imali ključ od jedne mape.
Tako da niko ne bi mogao znati kako spojiti sve njih u jednu. Mi smo bili Saće u toj Košnici.
Svako je imao svoj dio u koji bi uklopio šifre sa slovima i brojevima.
Ti koncentrični krugovi su prelazili jedan u drugi.
Onda posebno dizajniranim poklopcem zatvaramo taj krug.
Onaj ko bi ga zatvorio, jedino ga je mogao otvoriti.
Košnici bi bili potrebni mjeseci da dešifruju naš sistem...
Do ovog dana u kom se trenutno nalazim nismo se razdvajali, jedni su čuvali napušteni toranj, drugi su računali i rješavali, nekad noćima nismo spavali.
Jednostavno, izbrišeš sve što si godinama skupljao i čini te čovjekom.
Još jedno zrno nade čuvam u onom prišivenom džepu u unutrašnjoj strani mog bića.
Tu sam skrila sve što jesam, i što sam bila.
Zato meni ova rana na čelu nije ništa strano, jer toliko sam ožiljaka već skupila u prošlim borbama.
Ovaj ide u kolekciju, to su poštanske marke. Svaki ožiljak ima svoje pismo.
Iza svih ovih postavki u njihovom muzeju iluzija, postoji onaj netaknuti dio koji su negdje skrili, da mi odmetnuti ne bi isti tražili. Nismo se sami odmetnuli, niti smo htjeli biti, oni koje traže.
Noć se već spušta lagano u grad, vatra ne prestaje da gori.
Vrijeme je da nađem nekakvo sklonište i prespavam.
Krenuh prema jednoj zgradi i čujem kako neko govori...
Stani... (čujem glas koji ne odaje povjerenje, već naprotiv)
Opet ste uzeli luk i strijelu iako su zabranjeni?!
Izigravaš Robin Hood-a u današnjem vremenu?
Znate kako kažu, uvijek ima neki buntovnik u ekipi, ja sam jedna od njih.
Vi ste nadređeni, nisam vas dosad viđala?
Ne, nov sam, ovdje sam svega tri dana.
Tri dana...
Da, nešto si htjela reći?
Šta se to dogodilo prije tri dana?
Pa koliko vidim po toj rani na čelu, bila si ovdje.
Jedino ako, ne pripadaš ekipi Košnice onda...
Zar oni to već ne bi znali, imala bi ugrađen senzor za detektovanje?
Sad bi već bila na putu u utvrdu jer bi senzor odao moju lokaciju.
Osim toga, vjerovatno sam dobila udarac (što se vidi na mom čelu) i sve mi je mutno.
Vidim tek nejasne slike, obrise proteklih dana.
Nego, vrijeme je da se vratimo u Košnicu.
Trebam podnijeti izvještaj a tebi treba sanirati tu ranu.
Ne brini ti za moju ranu, ona se sama sanira.
Pomislih u sebi, ovo je bilo blizu i gdje je moj senzor?
Nema ga ispod kože na vratu. Ko ga je mogao ukloniti?
O tom ću misliti kasnije. Uzela sam iz torbe iglu i konac i zašila ranu.
On je gledao i rekao, ti odista pripadaš našoj ekipi. Ne osjećaš bol.
Nasmijala sam se, ipak osjećala sam bol u onom skrivenom i prišivenom džepu unutar mog bića.
Tamo gdje niko nije imao pristup. Izvana niko nije mogao ni da primijeti, jer imala sam tu dozu ludosti i hrabrosti kad zatreba...
Kako se zoveš?
Pokažem mu ime koje mi piše na ruci.
Skvani? Nesvakidašnje.
Moji roditelji su voljeli Indijance i dobila sam ime od izvedenice riječi Skvo ( žena),
oni su ga osmilili.
Nesvakidašnje ime.
Tvoje ime je...
Ne znam ga. Zovu me Treon 74.
Idemo, više nije tako sigurno biti na ulicama. Oni iz Saća bi se mogli pojaviti.
Iako su oslabljeni nakon borbe, ne znamo koliko ih je još skrivenih.
Kad bi znao...( pomislih u sebi). No za to saznanje ima vremena sad je vrijeme za polazak u mjesto od kog smo svi bježali, a opet mu se vraćamo.
Krenula sam sa njim ka utvrdi, dok su gorjele vatre grada...
Nastaviće se...
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa sajta Unsplash
Primjedbe
Objavi komentar