Na trepavicama krila ptice... u očima divljina šume

Prozori, pogled u svijet prožimanje izvana i dodir iznutra.

Na trepavicama nosi krila ptice. U očima divljinu šume.

Na dlanovima paragraf iz snova.

Došla je iz grada prije nekoliko mjeseci. 

Kažu tiha je, hladnim pogledom odaje da je zaštitila sebe od vjetrova koji hladnim jutrima prolaze.

Ipak biće da je stvorila štitove od ljudi.

Možeš je gledati i slušati ali je ne možeš znati.

Priča se da je nastala iz nekih priča da su je iz bajki nitima spojili. 

Da je od zrna pijeska iz pustinje nastala njena haljina, da su joj kose zamrsili vjetrovi sjevera.

Priča se i to da je ona mudra djevojka koja pogledom vidi ono što mi ljudi želimo sakriti.

Sve ono što je ljudima na neki način drugačije o tom se pričaju bajke, mašta ljudima otvori vrata pa ti znaj šta je od svega ispričanog stvarnost.

Sjedi često pored jednog od društva odbačenog čovjeka i pričaju satima.

Kad sjedi pored njega ona se smije. A rijetki ljudi mu smiju prići. 

Oni koji i smiju budu na odstojanju.

On živi život na rubovima vremena, na granici koju ljudi ne mogu razumjeti.

Pitao je on nju kad je prvi put sjela pored njega šta li ona traži u riječima koje će od njega čuti.

Nasmijala se i nije odustala kao što su mnogi ljudi prije nje.

Njemu nije bilo jasno kako ne odlazi. 

Šta god bi joj rekao samo ne bi li je udaljio od sebe ona je sjedila pored njega i slušala ga.

Slušala ga je i čula je govor njegove duše.

Misliš li djevojko da se mene može promjeniti previše je u meni izgorilo vatri što gore za promjenu.

Previše je u meni srebrenih niti mjeseca da bi ti znala rubove mog srca.

Misliš li da tvoja dobrota može biti promjena mog života.

Ne ovakvi poput mene se ne mjenjaju. Ovakvi kao ja uvijek isti ostaju.

Volim što sam ovakav. Ne bih znao živjeti drugačije. 

Nema te želje u meni.

U meni su odavno odvojeni osjećaji izbrisani su.

Ne osjećam više dodir kiše, odsjaj sunca. 

A vidim kad pada kiša, kad sunce grije.

Hodam u cipelama po ivicama. 

Spavam gdje san stigne ne gledam je li to negdje ispod mosta, u nekom starom sobičku ili ovdje na ulici.

Pričao je on sve ono što bi ljude udaljilo od njega. 

Ali nju ne... ona sjedi i gleda.

Stavila je svoje šake na njegove. Tim mu je pokazala da ga razumije.

Misliš li djevojko da dodir tvojih ruku u mene može vratiti toplinu.

Odavno sam u sebe nastanio zimu. Ni mrazeve, ni snjegove ne osjetim.

Ti još sjediš tu, kao da ne čuješ šta ti govorim. 

Sve ovo što sam ti dosad rekao samo su dijelovi knjige o meni. 

Kad bih ti pričao dalje prepala bi se ti mene. 

Idi sad, ljep ti je dan za šetanje pogledaj izloge one knjižare tamo su knjige koje trebaš pročitati nisam ja knjiga za tebe. 

Ne želim tebe mjenjati, samo sam htjela da vidim.

Šta ti to imaš za vidjeti?

Ono što si ostavio u kapima kiše koju si nekad volio slušati, ono što si u zrakama sunca jutrom gledao kad si sjedio na terasi. One snjegove koje si čekao pored prozora dok je vatra gorjela i grijala tu sad ozeblu dušu. Vidljivo je sve to. A ti uporno želiš da ne bude.

Zato si od sebe udaljio ljude. 

Zato spavaš gdje san dođe i živiš u nadi da će sve da prođe da ćeš pustiti dane samo da idu. 

Da ćeš im se uporno opirati i da ćeš baš takav ostati. 

Da ne osjećaš, da ostaviš utisak hladnog čovjeka, da budeš u ovom gradu stranac i čudak. 

Da od tebe ljudi drže odstojanje.

Ti sebe sam od sebe otuđuješ. 

Sve si to vidjela u danima kad si pored mene sjedila.

Ti si se mojim dogodovštinama smijala. 

Ti si suze pustila kad sam ti rekao za sve greške koje sam napravio. Od čega li si sazdana i koja te je priča ovdje poslala.

Sigurno je da nisam iz bajki, da sam čovjek kao što si i ti.

Da mi haljinu nisu ispleli pustijnski vjetrovi dok su zrna pijeska skupljali. 

I ovu kosu nisu zamrsili sjeverni vjetrovi.

Slični su tvoji i moji svijetovi.

Možda ti nisi iz bajki nastala ali nema sličnosti u našim svijetovima.

Ima ih, samo ti gledaš sve ono što nije dobro u tebi i to te vodi kroz ove dane.

Istina je da ti ne možeš promjeniti sebe kako drugi kažu. 

Ono što možeš je da ustaneš od stola gdje sam sebi nanosiš mnogo bola. 

Gdje sam sebi sipaš vino i ispijaš u samoći gdje jutrima budan pozdravljaš noći.

To možeš zar ne?

Moguće je da ćeš se sutra vratiti za taj isti sto i sipati čašu za čašom ponovo.

Da ćeš u dimu cigarete manje vidjeti ono što uporno pred tobom stoji.

Sve riječi koje sam ti rekla s tim dimom će otići u cigareti koja dogorjeva. 

Mislićeš da si slobodan i da si opet pobjegao iz okova u kojim se nalaziš.

Uvjerićeš sebe da nema potrebe da osjećaš. 

Skinućeš tu torbu sa svojih leđa i bićeš sretan sa srcem od leda. 

Hranićeš te zime u sebi. 

Poslaćeš im mrazeve i snjegove postaćeš gospodar nekih novih zima.

Živjećeš po pravilima koje si sam pisao. 

Bićeš otuđen od svih i sretan jer stvari stoje tako baš kako ti želiš. 

A sve više bola sebi u kapu djeliš. 

Tu kapu staviš na glavu sretan jer si u pravu.

Jer si još jednom pokazao ljudima da u tebi samo zima ima.

Vidiš tamo gdje se odričeš sebe  još toplina onih vatri što gore na površinu zove.

Ta toplina je tvoj prozor koji ćeš otvoriti svojim rukama i pronaći ćeš sebe među ljudima...vidjećeš u sebi čovjeka kog sam ja vidjela.

Pustila je njegove ruke i nasmijala se onako od srca.

Tada je vidio da nešto ima u svim rpičama koje su pričali i pričaju.

I možda ti nije što što vjetrovi  sjevera prolaze kroz njenu kosu, što na trepavicama ima krila ptice i što u sebi čuva divljinu šume.

Već je do toga što njeno srce i duša umije druge da sasluša i da u njih vjeruje kad ni sami u  sebe ne vjeruju.

Danas dok pišem o njoj, imam svoj dom, gledam kroz prozore i razumijem ljude koji ljubav žive.

Gori vatra i grije sve one zime u meni.

Znam da u ovom trenutku neko vidi bajku skrivenu u toj ženi.

Ženi koja je toplinom duše svoje vratila mene... meni.

Znam da sad svojim rukama i onim očima punim topline pomaže nekom da razumije svoje zime.

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay