Pahulje, ti i ja pored uličnih fenejra

Jesi dobro? 

Osjećaš li negdje eho riječi koje izgovaram.

Opet noćas ne spavam.

Vezem kao goblene svoje misli.

Vjerujem da si dobro.

Dobro je ovdje ne mogu reći da nije.

Naučila sam se na uzane ulice i na malo ljudi.

Dobrih ljudi.

Ti opet znaš da nedostaješ.

Uvijek nekako znaš otkriješ onu jednu nit koju sakrijem.

Znaš i to da sam budna i da ne spavam.

Nisi pitao zašto odlazim, ne razumio si.

Pustio da idem. Tvoj pogled mi je rekao sve riječi.

Grlim te... osjetiš u noćima oktobra i danima novembra koji dolazi.

Grlim te u odsjaju zvijezda koje gledaš noćas.

Jutrom ćeš njihovom prašinom umiti lice u nadi da će ostati trag mog poljupca na tvojim usnama.

Ti nisi od velike romantike.

Noćas mi izgledaš kao da jesi.

Nisam te ostavila, nikako zaboravila, ti si u svim mojim noćima, budiš se sa mnom jutrima.

Ideš sa mnom gdje god da krenem.

Nije lako, samo da možeš znati ali ne mogu o tome pričati.

Nisam nikad ni mogla.

Pojavio si se u mom životu kao dobro biće, s plemenitom dušom.

Skidao si oklope jedan po jedan koji su već odavno srasli sa mojim bićem.

Onda ispod svih tih oklopa si vidio da sam ranjiva. 

Govorio bi polako, proći ćemo i kroz ovo.

Ti ne znaš, o ti ne znaš šta je meni govorila bih u sebi.

Ako sam ćutala i ćutim kako možeš razumjeti i biti utočište.

Sjedila bih noćima i razmišljala kako da ti kažem.

Kako da izvučem na površinu potonule brodove kako da ti ispričam ovo more u meni.

Da iz pjesama izdvojim liriku i ogolim čistu emociju.

Dok gledaš ovu sliku mene koju si nacrtao da ispod slojeva boje vidiš sve moje.

Toliko puta sam krenula prema tebi da te probudim da samo ovaj teret u grudima oslobodim.

Naslonila bih glavu na jastuk i zaspala bih. 

Ne mogu ti reći a sve u meni govori da ti kažem.

To jutro sam ulicom za sobom vukla kofer. 

Nije on bio težak. 

Teško je bilo ono u meni što sam nosila.

Ona priča koju ti nisam ispričala. 

Ona je rasla u želji da vidi ovaj svijet da te gleda u oči dok ti je ove usne govore. 

Mislila je ta priča da ćeš ti jedini razumjeti kad je čuješ. 

Da ćeš je poput djeteta primiti na grudi i reći da se ne boji mraka, da ne postoje ispod kreveta skriveni strahovi kad se svijetlo ugasi i san dođe. 

Mislila je da ćeš joj reći da je svijetlo tu kad pogledaš kroz prozor i vidiš kako zvijezde sijaju.

Oduzela sam joj to pravo da se ispriča tebi. 

Još sa mnom ne govori osim kad dobije želju da me vrati tebi. 

Onda nekoliko riječi izgovori.

A zna da ću ostati u ovom svom domu i da ću pričati sa tobom svako veče.

Samo neću kupiti povratnu kartu i pojaviti se pred tvojim vratima.

Kad čuješ zvono u neobično vrijeme pomisliš da sam to ja.

Svaki put  kad ih otvoriš onaj pogled tvoj vidim.

To nije ona pomisliš.

Izvini za sve neprospavane noći otkad nisam tu.

Izvini što ne umijem otrgnuti taj komadić čelika zariven u moju kožu i staviti ga na sto.

Nije da ne umijem već vidim kako ti govorim i tvoj izraz lica. 

Svaki djelić tog čelika ide u dio mog srca.

Ranjiva sam, jaka sam... ranjiva sam... jaka sam.

Ostrva u meni su ranjiva kad se more podiže. 

Ostrva u meni jaka su kad se talasi smire.

Sjedim na terasi, osjetim vjetar, tamo gdje si ti voljela bih biti.

Trgnem se iz misli tu gdje ja jesam ti nisi.

Nema sna ni ove noći još jedna će proći u pogledima prema tvojoj strani ulice.

Vadim komadiće čelika koji su pohodili srce. 

Spojiće se u onaj jedan komad i vratiti na isto mjesto gdje su i bili.

Zarinuće se duboko u kožu i boljeće dok se spajaju boljeće u tom da istraju.

Nedostaješ mi za one razgovore u noći kad smo gledali jedno drugom u oči.

I kad bi da i ne znaš dotaknuo taj dio čelika manje bi bolio jer si ga ne znajući da postoji toplinom tvog dodira  kalio.

Dobila bih snagu a onda bi postalo hladno on bi me podsjetio da je vrijeme da bježim.

Poboljšao bi svoju jačinu te suze u meni nisi mogao vidjeti izlile su se u more.

Redovi uličnih fenjera u vrijeme kad negdje svanjiva prolazim pored njih i znam da ne spavaš i da si budan. 

Dotrčala bih i išla polako sad do tebe i pustila sve ovo iz sebe da se izgovori.

A dio čelika zariven u kožu tako boli. 

Stanem i udahnem ovaj zrak, zrak koji i ti dišeš... vidim te kroz prozor kako sjediš za stolom i pišeš.

Odluta taj tvoj pogled prema prozoru, čelik u koži te prepozna i čeka na tvoje dodire.

Gledam te kako gledaš u prozor i vidiš me. Čelik u koži se pomjera. 

Toplina tvog dodira i tvog pogleda kali čelik u meni.

Stojimo u snježnoj noći zagrljeni i govorim ti sve... a čelik izlazi iz kože.

Sad je bolje... mnogo bolje... zahvalna sam što ruke poput tvojih postoje.

Decembar... pahulje... ti i ja... pored uličnih fenjera.

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash