Šapuće mi vjetar... mala samo piši

Jutros sam vidjela igru ptica, jutros sam upisala u teku emocija jedan osmijeh s lica. 

Jutros sam nacrtala kredom u boji jedan dvorac koji negdje u meni postoji.

Pustila prinčeve i princeze da odu na slobodu. 

Prošetala sam kroz neprohodne puteve, otvorila stare tavane i pronašla škrinje.

Oslobodila uspomene da plešu ulicama.

Čitala sam knjige što su prašinom prekrivene. 

Čitala sam knjige one su čitale mene.

Lutala sam kroz neke nepoznate gradove. 

Premještala sam slova u riječima. Išla sam noćas sa fenjerima u rukama. 

I jednu pazi sad ovo... samo jednu pjesmu na prozor stavila.

Pustila sam radio i nosila ga u ruci svirao je soul, za njim blues, a onda rock.

Stavila sam one stare kasete. Znaš kad ti se ona traka zaplete pa olovkom okrećeš krugove.

Sat da zvoni na svako pola sata sam navila.

U stari akvarijum sam ga stavila. Stoji tamo danima ne nisam na njega zaboravila.

Izvadila sam iz kofera postere koje sam pronašla u novinama.

Od tih postera sam napravila golubove. 

Kišobranu sam promjenila boje. 

Ovi dani indigo su plavi.

Slična je i boja kose na mojoj glavi.

Stavim šešir, od vjetra se okreće kao ringišpil.

Nosim hlače na tregere u džepu cvjetove.

Na glavi šešir i obujem patike s duplim pertlama.

Volim gledati kad se na prozoru svijetlost jutra prelama.

Lokne su mi u kosi kao antene. 

Slovima mjenjam mjesta to je kod mene pojava česta.

Zaplešem na ulici po snjegu i kiši. 

Šapuće mi vjetar, mala samo piši.

Volim da nosim kardigane i kapuljače.

Volim i one duge tunike u boji perunike.

U meni se nekad sve smije, nekad i plače.

Za suze pronađem brisače a za smijeh... smijeh pošaljem među ljude uvijek.

Volim gledati igru zvijezda na nebeskom svodu kad svi na spavanje odu.

Volim smišljati priče u hodu. 

Smijem se kao dijete, često imam dva crvena kruga na obrazima.

Dijete sam ljeta ali mi srcu draga i zima.

Kroz prozore dozovem inje, mrazeve i pahulje.

Sunčevim zracima dajem ritam mojim koracima.

Večeras sam s kišobranom išla kroz grad pratila ulične fenjere. 

Nosila sam knjige u rukama i gledala sam kako sipi kiša ovo veče je kao od pliša.

Prolazila sam ulicama grada koji volim. Plesala sam, plesale su i moje patike.

Iz džepova sam vadila cedulje kišne kapi su po njima padale... ljepo je kad se poruke ljudima ostave i vidiš osmijeh na licima.

Samo nek nema zima nek je toplina u srcima.

Ponekad crtam crteže linije nisu poput slova one ne bježe.

Uvijek mi je zanimljiva u sutonu igra boja, vidim sutone kroz prozore, oblačim jaknu idem vani i fotografišem. Riječi kroz slike pišem.

Volim da hodam u patikama i da mi se sve zapetlja kad su u pitanju slova i gramatika.

Kod mene u džepu stanuje romantika. 

Kod mene ljubav izvire kroz antene na glavi i pronađe frekvencije koje pjesme pjevaju.

U mojoj duši slobodne ptice stanuju.

U srcu mom ljubav traži dom.

Kao čičak ide uz mene.

Šapuće mi vjetar... mala samo piši, pleši u patikama, pošalji ljubav na dlanove da u ljudima ona stanuje.

Toliko ljepote sa nama šeta... piše vam jedna odrasla djevojka sa dušom djeteta.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika je preuzeta sa sajta: Unsplash