Zaključala sam vrata, a otključala puteve pred sobom

Stojim i krojim haljinu od inja, snjegova i mrazeva.

A kad krojiš sa tim krojevima spojiš i misli pa se te misli kroz tkaninu provuku i kad se te haljine obuku sve tvoje misli u njima su.

Sad kad se vratim u one godine a i dalje stojim ovdje vidim tragove u magli.

Otišla sam te večeri.

Zatvorila sam vrata.

Nisam zatvorila samo vrata, zatvorila sam sve u sebi.

Dragocjene kapi slanog ukusa slivaju se putevima obraza.

Nisam dugo vidjela svoj odraz u ogledalu. 

Znala sam da kad bih se pogledala vidjela bih jasno već mi vidljive linije što na krilima što na licu.

U ogledalu bi to bio bumerang suočen sa mojim očima.

Vidjela bih brazde na krilima, linije na licu.

Ne bi me to slomilo, moguće da bi mi i snagu dalo.

One na tijelu sakrivala je odjeća.

Zaključala sam vrata, a otključala puteve preda mnom.

Nisam nikad mogla biti zarobljena u svakodnevici. 

Moja krila su zakržljala, odavno nisam letjela.

Pero po pero su kidali i lomili krila tri puta na istom mjestu.

U mraku sam plakala, na svijetlosti nisu mogli vidjeti slane kapi što se slivaju niz obraze.

Ostavila sam ogledala na zidovima neko drugi će svoj odraz u ogledalu gledati.

Vjerujem da će ljepotu vidjeti i da neće ožiljke imati.

U dodiru sa tkaninom ožiljci znaju zaboljeti skupim snagu i usnama  zagrizem svu bol.

Opire se bol, zna ona svoje putanje. 

I tačno mjeri koliko snage u meni ostane i doda još jednu mjeru da me dozove.

Budi me ne bira sate, otima mi snove.

Znam da bol sa sobom nosiš i da to što sam zaključala vrata, nije zaključalo bolove.

Možeš ostaviti ogledala i odjeću ali njih ne možeš. 

Spojili su se sa kožom, prodrli su duboko i putuju sa mnom.

Znam da ću se opet pogledati u ogledalo samo ne još... ne sad.

Prihvatila sam zadatak u to vrijeme nisam mogla znati da će to biti ono što će me udaljiti od ljudi.

Nisam se udaljila sama.Vidjela sam očima ono što će u ovom vremenu razumjeti rijetki.

Bespuća u srcima, hladnim pogledima sve govore a ništa ne govore.

Prihvatila sam taj zadatak da bih izašla iz one iste kuće koju sam sad zatvorila. 

A taj zadatak me podsjetio da je kuća jedino sigurno mjesto gdje me ne mogu povrijediti.

Godinama su mi govorili ako se bojiš da će te neko povrijediti kako ćeš ikad vjerovati ljudima.

Voljela bih da su sad svi ovdje koji su mi to govorili.

Ono što znam je to da su kad je sve ovo počelo prvi otišli iz našeg dijela grada.

Ima ljudi ovdje još uvijek vidim svijetla. 

Čak i sretnem poneku dobru dušu i razmjenimo nekoliko riječi.

Inače da nema nikoga zaboravila bih kako izgledaju dijalozi. 

Bili bi to monolozi a moje riječi plutale bi negdje u sastancima sunca i mjeseca.

Ne znam gdje idem, shvatila sam da je najbolje pustiti da me vodi osjećaj koji oči rezonuju.

Nije mi strana tišina, ni to da iza svakog ugla može biti opasnost za mene.

Haljna je skrojena i sašivena ne oblačim je za to ima vremena.

Ona je simbol nekog novog jutra, dana i noći.

Razumije se da to neće biti neki bal pod maskama ili bez maski.

Nije ni šivana za to. Šivana je da mislima dam dom.

Kad je obučem da znam ko sam.

To bi mogao biti trenutak kad ću se opet pogledati u ogledalo.

Nekad se noge sapliću bol je toliko jak da mu nije strašljiv ni mrak, da ga ne plaši snagom duha dozvan korak. Vjerujte da nekad stanem i poželim ostaviti i torbu i sve ono u njoj što mi daje snagu.

A onda ove dvije šake stegnu dva tregera na torbi i idu. 

Inat ili kako god to nazvali ali meni je to snaga.

Ne znam gdje ću noćas prespavati ni iza kojeg ćoška opasnost dolazi.

Ne mogu te misli staviti u haljinu. Počeće uskoro prvi snjegovi, osjetim ih kako dolaze iz daljina.

Sa njima se može stopiti haljina. Mogla bih biti gotovo nevidljiva. 

Mogli bi samo prolaziti pored mene ne znajući da sam tu da promjenim ono što se promjeniti može.

Ako su svi odustali i ostavili vas, ja neću.

Idem za sve vas što ste plemeniti i ostavljeni, što krojite svoju odjeću mislima koje dobrotom svijet pokreću.

Jer jedino dobrota može ojačati čovjeka i uliti mu nadu.

Pišem po koži riječi nevidljivom olovkom. 

Hoću danas- sutra da se sjetim svega što sam prošla da ne zaborave ni koža ni oči.

Srce i duša imaju važnija posla. Oni su na prvoj liniji  da spasu ono što se može spasiti.

Spavajte mirno noćas dobri ljudi, budna sam i čuvam vas.

Neću vam reći da će sve biti dobro niti obećavati ono za što ne mogu znati kako ću odigrati.

Vjerujte, pričajte, čujem vas u daljinama. Putuju misli sa vjetrovima.

Ima u meni snage ima za sve vas.

U haljini od mrazeva, inja i snjegova idem vašim gradovima i toliko ljubavi ima u ljudima.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuezta sa sajta: Unsplash