Djevojka iza prozora...
Kako si znao gdje se nalazim?
To rijetko ko zna.
Jer ja sam djevojka iza prozora... vidljiva, a nedodirljiva iza stakla.
Kažu za mene...
Ne može je ništa povrijediti i kad vidiš da joj idu suze niz lice tada je najjača...
A ne znaju oni da sam toliko puta izvukla hrabrost iz džepa, iz srca, i rekla mogu ja to.
Ovo oko mene je složena kutija gdje se od zidove odbija svaka izgovorena riječ i vraća se istim putem ka meni.
Bumerang... bumerang smo nekad sami sebi.
Tu, baš tu gdje stojiš, bila je stolica. Sjedila bih po noći i gledala kroz prozor.
Onda sam stolicu sklonila što dalje od prozora.
Kao da zatvaram svaki izlaz ka svijetu i ljudima.
Ako ne znaju za mene, ne mogu me povrijediti.
Pored mene spakovane stvari, jer svaku večer želim otići iz ove pustinje... a ipak ostanem.
Gdje da krenem, reci mi... vidiš li ti šta je vani... srušeni dani.
Ovdje sam gotovo godinu dana, zaokružujem ih na kalendaru.
Sve više krugova, sve manje brojeva za zaokružiti.
A sve više poruka koje pristižu na ekranu.
To je prozor u svijet, neka kriva slika ovog vremena.
U tačno određenom intervalu na ekranu se ispisuju poruke, zapisujem i odgonetavam.
Odgonetavam poruke, a svoje osjećaje ne mogu.
Njih sam skupila u klupko i pletem.
Iz mojih očiju idu suze u boji... zarobljena iza stakla, rukom dotaknem taj štit.
Opet su me stigle uspomene skupljene u ćoškove... stale su na sredinu sobe i gledaju me u oči.
Ne gledaj gdje moj pogled putuje... sve su to zamke... i ja sam zamka bez pogovora... ja sam djevojka skrivena iza prozora. Pocijepaj bar ti ove uspomene neka izgore u vatri koja dogorijeva.
Ja ne mogu... hrabrost mi noćas bježi, ti poruke zabilježi... kao da će neko znati u koliko sam ih sati zapisala...
Želim otići iz ove hladne sobe, što nema toplinu...
Nemoj da ti bude važno da budeš tu, da mi pomogneš... neka, pusti ti mene...
Ne znamo se mi... sve je ovo filmski režirano... ko zna... možda neko piše ono što govorimo...
Možda mi nismo naše riječi, možda mi nismo naša lica... možda smo sastavljeni da budemo otporni na sve oko nas...
Jednako kao što je i ovo staklo otporno na moje suze... na dodir...
Pokazuje mi kako je vani... a ne želi me pustiti.
Nisam spavala unazad nekoliko noći... kad zatvorim oči suočavam se sa svim mojim nemirima.
Želim da spavam i odsanjam bar poneku iluziju...
Govore da nema sna, nema izlaza...
A ja tvrdoglavo svoja ne znam reći hrabrosti da uvijek imam zrno koje čuvam u džepu... zrno koje vjeruje... i iz njega će izrasti cvijet... vratiće se hrabrost opet...
Neka hrabrosti skrivene... mogu i bez nje obuti cipele, skinuti stakla i okvire ovih prozora...
Mogu... jer, iza svake suze u boji jača stojim.
Znaš... zavoljela sam ovu sobu... jedino tako sam mogla ostaviti dane iza sebe... zapisane poruke kojim smisao tražim.
Gledam i ćutim... rijetko s' kim riječ mogu progovoriti...
Ponekad eto ljudi prođu, zastanu pored prozora i pomisle da sam lutka iz nekog izloga...
Onda vide moju suzu kako lagano niz lice putuje... i kažu ova djevojka...stvarna je... a malo ko u to vjeruje.
Vide lice djevojke iza stakla... moja suza je moje lice dotakla... njihove duše nije...
Nisam njihovo ogledalo... čak i da vide u meni ono što imaju u sebi... prikrili bi to na njima znan način...
Pitam se vrijedi li izaći vani, vidjeti kako ptice lete... osjetiti vjetar u kosi... da li je išta od tog stvarno... ili je sve samo igra.
O nekad bih voljela da ne osjećam sve što osjećam... da ovo srce i duša mogu da se ogluše o sve... ali ne... odaju me suze...
Nedodirljiva, a osjećajna... ne ide to zajedno... ne drže se za ruke moje odluke...
Tebe su poslali da sa mojih usana čuješ riječi... da slože onaj dio slagalice što im nedostaje...
O jednoj djevojci koja iza stakla stoji i gleda očima punim topline dok suze u boji idu niz lice...
Taj dio nije nikom otkriven... nije se pojavio neko ko zna... šta je u mom pogledu i iza mog pogleda...
Čuvaju me od stakla oklopi i nema te osobe koja može slagalicu da sklopi.
Gledaju moje lice kao da ja nemam osjećaje... i čitam im misli čak ni riječ da ne kažu, znam sve...
Nekad nije lako kad sve vidiš i znaš...
Čitam ove poruke sa ekrana, znam da su dio nekog plana.... a ti čekaš riječi sa mojih usana...
I da ti sve kažem... da moje suze spustim na tvoj dlan... i da noć zavede dan... nema tog dijela slagalice koji će odati moje lice...
Moja hrabrost noćas bježi... ti u rukama držiš poruke... rekoh ti neko piše naše uloge...
A opet... ne bih ovako osjećala tragove suza na mom licu...
Zamaglili su prozori... pišem prstima slova i riječi... kad ih ljudi gledaju sve je unatrag... s ' moje strane izgleda onako kako treba...
O tom ti govorim... ljudi vide ono što je sa njihove strane stakla... i tako čitaju...
Vide oni jedne smeđe oči... i ovu suzu što je poželjeh zadržati... ali ne ona ide nema namjeru stati...
Vide kosu što pada preko ramena... ne znače njima ništa slova mog imena...
Vide i ruke moje što su dotakle staklo... a zapravo ništa ne vide...
To te pitam... gdje ovaj svijet ide...
Spremna sam uzeti svoje stvari... ostaviti ključ u bravi... neko će doći ovdje trebaće mu sklonište... od ljudi... od samog sebe...
I pisaće poruke sa ekrana...
Ljudi će ga gledati... a i dalje ništa osim lutke u izlogu neće vidjeti...
Danas... malo je toga iza nas... ne čuju ljudi ljepotu duše kako pjesmu pjeva... oni vide samo djevojku iza prozora kako u daljinu gleda...
Nisam od leda... jer osjećam... i tražim u ovoj hladnoj sobi toplinu... da li bar izvana malo dopire...
ima li je u ljudima...
Zaokružih onaj jedan dan što je ostao na kalendaru ove godine... vrijeme je zime...
Nastaviće se... sve po starom i ići će poput vozova brojevi kalendarom...
Shvataš li sad nema tog dijela slagalice sve dok nam mjerilo ljepote bude samo lice...
Sve dok nam nečiji pogled ne bude priča sama za sebe... ti ne znaš... ali su s' razlogom na ovu adresu poslali tebe.
Vratila se hrabrost uz mene stoji... no, i bez nje naučih kako jaka biti... nekad se iza providnog stakla možeš skriti... tragove na zamagljenom staklu ostaviti...
S ' vanjske strane pišu unatrag riječi... a kad bi ljudi pogledali unutar sobe s' druge strane stakla... vidjeli bi ono što su samo gledali...
Možda su vani srušeni dani... ali sam izašla iz ove složene kutije... uzela svoje stvari...
Ostala je prazna soba... po kojoj tišina hoda...
Prolaze ljudi pored stakla... i znaš vjerujem da vide drugačije... da znaju kako svake oči svoju priču imaju... rekli su da dušu umjesto lica gledaju...
Ja sam ti djevojka iza prozora... moje lice može biti priča... ali moja duša je roman...
Pitam se da li je svijet stvaran ili samo želi stvaran biti?
Tu ćeš im poruku prenijeti o meni... o jednoj djevojci koja dušu čovjeka gleda...tražim zrno topline da otopi riječi od leda... da, ona sam što kroz prozor u daljine gleda... ona kojoj idu suze u boji...
Noć zavodi dan... ja sanjam i u stvarnost pretvaram san...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji i čitaoci
Slika preuzeta sa sajta: Unspalsh
To rijetko ko zna.
Jer ja sam djevojka iza prozora... vidljiva, a nedodirljiva iza stakla.
Kažu za mene...
Ne može je ništa povrijediti i kad vidiš da joj idu suze niz lice tada je najjača...
A ne znaju oni da sam toliko puta izvukla hrabrost iz džepa, iz srca, i rekla mogu ja to.
Ovo oko mene je složena kutija gdje se od zidove odbija svaka izgovorena riječ i vraća se istim putem ka meni.
Bumerang... bumerang smo nekad sami sebi.
Tu, baš tu gdje stojiš, bila je stolica. Sjedila bih po noći i gledala kroz prozor.
Onda sam stolicu sklonila što dalje od prozora.
Kao da zatvaram svaki izlaz ka svijetu i ljudima.
Ako ne znaju za mene, ne mogu me povrijediti.
Pored mene spakovane stvari, jer svaku večer želim otići iz ove pustinje... a ipak ostanem.
Gdje da krenem, reci mi... vidiš li ti šta je vani... srušeni dani.
Ovdje sam gotovo godinu dana, zaokružujem ih na kalendaru.
Sve više krugova, sve manje brojeva za zaokružiti.
A sve više poruka koje pristižu na ekranu.
To je prozor u svijet, neka kriva slika ovog vremena.
U tačno određenom intervalu na ekranu se ispisuju poruke, zapisujem i odgonetavam.
Odgonetavam poruke, a svoje osjećaje ne mogu.
Njih sam skupila u klupko i pletem.
Iz mojih očiju idu suze u boji... zarobljena iza stakla, rukom dotaknem taj štit.
Opet su me stigle uspomene skupljene u ćoškove... stale su na sredinu sobe i gledaju me u oči.
Ne gledaj gdje moj pogled putuje... sve su to zamke... i ja sam zamka bez pogovora... ja sam djevojka skrivena iza prozora. Pocijepaj bar ti ove uspomene neka izgore u vatri koja dogorijeva.
Ja ne mogu... hrabrost mi noćas bježi, ti poruke zabilježi... kao da će neko znati u koliko sam ih sati zapisala...
Želim otići iz ove hladne sobe, što nema toplinu...
Nemoj da ti bude važno da budeš tu, da mi pomogneš... neka, pusti ti mene...
Ne znamo se mi... sve je ovo filmski režirano... ko zna... možda neko piše ono što govorimo...
Možda mi nismo naše riječi, možda mi nismo naša lica... možda smo sastavljeni da budemo otporni na sve oko nas...
Jednako kao što je i ovo staklo otporno na moje suze... na dodir...
Pokazuje mi kako je vani... a ne želi me pustiti.
Nisam spavala unazad nekoliko noći... kad zatvorim oči suočavam se sa svim mojim nemirima.
Želim da spavam i odsanjam bar poneku iluziju...
Govore da nema sna, nema izlaza...
A ja tvrdoglavo svoja ne znam reći hrabrosti da uvijek imam zrno koje čuvam u džepu... zrno koje vjeruje... i iz njega će izrasti cvijet... vratiće se hrabrost opet...
Neka hrabrosti skrivene... mogu i bez nje obuti cipele, skinuti stakla i okvire ovih prozora...
Mogu... jer, iza svake suze u boji jača stojim.
Znaš... zavoljela sam ovu sobu... jedino tako sam mogla ostaviti dane iza sebe... zapisane poruke kojim smisao tražim.
Gledam i ćutim... rijetko s' kim riječ mogu progovoriti...
Ponekad eto ljudi prođu, zastanu pored prozora i pomisle da sam lutka iz nekog izloga...
Onda vide moju suzu kako lagano niz lice putuje... i kažu ova djevojka...stvarna je... a malo ko u to vjeruje.
Vide lice djevojke iza stakla... moja suza je moje lice dotakla... njihove duše nije...
Nisam njihovo ogledalo... čak i da vide u meni ono što imaju u sebi... prikrili bi to na njima znan način...
Pitam se vrijedi li izaći vani, vidjeti kako ptice lete... osjetiti vjetar u kosi... da li je išta od tog stvarno... ili je sve samo igra.
O nekad bih voljela da ne osjećam sve što osjećam... da ovo srce i duša mogu da se ogluše o sve... ali ne... odaju me suze...
Nedodirljiva, a osjećajna... ne ide to zajedno... ne drže se za ruke moje odluke...
Tebe su poslali da sa mojih usana čuješ riječi... da slože onaj dio slagalice što im nedostaje...
O jednoj djevojci koja iza stakla stoji i gleda očima punim topline dok suze u boji idu niz lice...
Taj dio nije nikom otkriven... nije se pojavio neko ko zna... šta je u mom pogledu i iza mog pogleda...
Čuvaju me od stakla oklopi i nema te osobe koja može slagalicu da sklopi.
Gledaju moje lice kao da ja nemam osjećaje... i čitam im misli čak ni riječ da ne kažu, znam sve...
Nekad nije lako kad sve vidiš i znaš...
Čitam ove poruke sa ekrana, znam da su dio nekog plana.... a ti čekaš riječi sa mojih usana...
I da ti sve kažem... da moje suze spustim na tvoj dlan... i da noć zavede dan... nema tog dijela slagalice koji će odati moje lice...
Moja hrabrost noćas bježi... ti u rukama držiš poruke... rekoh ti neko piše naše uloge...
A opet... ne bih ovako osjećala tragove suza na mom licu...
Zamaglili su prozori... pišem prstima slova i riječi... kad ih ljudi gledaju sve je unatrag... s ' moje strane izgleda onako kako treba...
O tom ti govorim... ljudi vide ono što je sa njihove strane stakla... i tako čitaju...
Vide oni jedne smeđe oči... i ovu suzu što je poželjeh zadržati... ali ne ona ide nema namjeru stati...
Vide kosu što pada preko ramena... ne znače njima ništa slova mog imena...
Vide i ruke moje što su dotakle staklo... a zapravo ništa ne vide...
To te pitam... gdje ovaj svijet ide...
Spremna sam uzeti svoje stvari... ostaviti ključ u bravi... neko će doći ovdje trebaće mu sklonište... od ljudi... od samog sebe...
I pisaće poruke sa ekrana...
Ljudi će ga gledati... a i dalje ništa osim lutke u izlogu neće vidjeti...
Danas... malo je toga iza nas... ne čuju ljudi ljepotu duše kako pjesmu pjeva... oni vide samo djevojku iza prozora kako u daljinu gleda...
Nisam od leda... jer osjećam... i tražim u ovoj hladnoj sobi toplinu... da li bar izvana malo dopire...
ima li je u ljudima...
Zaokružih onaj jedan dan što je ostao na kalendaru ove godine... vrijeme je zime...
Nastaviće se... sve po starom i ići će poput vozova brojevi kalendarom...
Shvataš li sad nema tog dijela slagalice sve dok nam mjerilo ljepote bude samo lice...
Sve dok nam nečiji pogled ne bude priča sama za sebe... ti ne znaš... ali su s' razlogom na ovu adresu poslali tebe.
Vratila se hrabrost uz mene stoji... no, i bez nje naučih kako jaka biti... nekad se iza providnog stakla možeš skriti... tragove na zamagljenom staklu ostaviti...
S ' vanjske strane pišu unatrag riječi... a kad bi ljudi pogledali unutar sobe s' druge strane stakla... vidjeli bi ono što su samo gledali...
Možda su vani srušeni dani... ali sam izašla iz ove složene kutije... uzela svoje stvari...
Ostala je prazna soba... po kojoj tišina hoda...
Prolaze ljudi pored stakla... i znaš vjerujem da vide drugačije... da znaju kako svake oči svoju priču imaju... rekli su da dušu umjesto lica gledaju...
Ja sam ti djevojka iza prozora... moje lice može biti priča... ali moja duša je roman...
Pitam se da li je svijet stvaran ili samo želi stvaran biti?
Tu ćeš im poruku prenijeti o meni... o jednoj djevojci koja dušu čovjeka gleda...tražim zrno topline da otopi riječi od leda... da, ona sam što kroz prozor u daljine gleda... ona kojoj idu suze u boji...
Noć zavodi dan... ja sanjam i u stvarnost pretvaram san...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji i čitaoci
Slika preuzeta sa sajta: Unspalsh
Primjedbe
Objavi komentar