Voljeti, ljubiti i grliti = živjeti
Pišem ti pismo... da tebi osobi koja će to pismo pronaći.
Čitaćeš riječi, izvajati moj lik, a nećeš me znati.
Vidiš, ti si meni poznat.
Ništa te neću pitati, jer znam da ne voliš pitanja, a i da te pitam kako bih mogla znati odgovore.
Jer, nema adrese na koju možeš pisati to nisam naglasila u pismu.
Upravo dok pišem, smijem se... jer već vidim tvoje lice koje začuđeno čita ispisane riječi i gotovo da si na rubu odluke da odložiš pismo i odeš niz stepenice.
Lift tada neće raditi, a, ti ne voliš zatvorene prostore sa ponekim urezanim
potpisom slučajnih putnika.
O da, da ne zaboravim u zgradi br. 57. večeras neće biti struje.
Djevojka i mladić koji šetaju ulicom će se zagrliti u 23.00h, onda će on iz džepa izvaditi jednu kutijicu... i ne, nije to što misliš. Neće je zaprositi...
Pokloniće joj jedan ključ... Ne od stana... zaplele su se tvoje i moje misli...
To je ključ od jedne male radnje... ona ima želju da otvori prodavnicu knjiga.
Sviđa mi se što ima romantike u tebi. A ne vjeruješ u ljubav...
Vjeruješ... samo nosiš masku koju skineš kad se vratiš u iznajmljeni stan.
Odložiš torbu na jednu rustikalnu stolicu, a obećao si da ćeš je renovirati.
Večeras ti se ne da spremiti večera...
Preostalo je nešto od ručka, tebi sasvim dovoljno da odagnaš glad.
Veća želja je da nisi sam u tom malom stanu.
Brzo odložiš te misli, okačiš ih na ofinger pored starog đubretarca.
Vrijeme im je da spavaju.
Uzimaš knjigu i čitaš, gasiš svijetlo i toneš u san.
Nemirni su snovi koji te bude onda kad je najljepše spavati.
Pogledaš na sat... 3h. Okrećeš se na drugu stranu... love te misli.
Ponavlja se ona rečenica: Voljeti znači živjeti...
Odupireš se... to se tebi ne može dogoditi...
A dogodilo se već jednom...
Sad ćeš zgužvati pismo... jer sam tačno znala gdje se povlačiš od svega...
Ne brini, ovo su samo riječi, ne stojim pred tobom.
Zovem te iz prošlosti, u pismu sadašnjosti.
Uzimaš zgužvano pismo i nastavljaš čitati...
Kiša će...
Bilo bi dobro da uđeš u zgradu...
Gledaš prema nebu i vidiš zvijezde... misliš neće biti kiše...
Čitaš i dalje... okrećeš stranicu i kapi kiše razliše nekoliko slova...
Okrećeš se oko sebe i gledaš ima li mene.
Nisam tu, ovdje sam u pismu...
Jedino me ti možeš osloboditi... inače ostajem zarobljena u listu papira.
Nego, znam da si volio tu djevojku... voliš je još.
Ne... nije to što misliš, nisam ja ta djevojka... niti je znam...
Ja samo dobro misli čitam.
Ja sam ti samo redovi jednog bijelog lista papira... moj lik se neće nacrtati linijama...
Ne znam zašto si došao na krov ove zgrade... to zaista ne znam.
Ali kad si već tu reći ću ti nešto o meni...
Znaš... oduvijek sam voljela biti na krovu ove zgrade.
U suton nekako se ušunjam i sjednem na imrovizovanu ljuljašku.
Više nije tu... spakovala sam je onog dana kad sam odlučila
da je vrijeme da se odselim u neki drugi grad.
Kad sam bila ovdje gledala bih u daljine... pustila misli i kao da sam na vruhu planine...
Većina ljudi bi hrlila ulicama u još jednu neprospavanu noć...
Svijetla grada i okolnih zgrada su lagano otkrivala ljepotu noći.
Utonila bih u tu ljepotu i pisala bih pisma o davnim vremenima bliske prošlosti.
Ja gledam srcem djeteta, medaljom izlivenom od snova.
A ne ide to ovdje tako...ne ide znam...
Ne umijem da se pretvaram, da stvorim neku sliku o mom liku koja to nije.
Meni su suze odraz emocije... kapi mojih unutrašnjih rijeka...
Meni je osmijeh na usnama poštanska marka na pismu duše.
Meni voljeti, ljubiti i grliti znači ljepotu života živjeti...
I ne znam kako ti imaš tu misao u tvom umu. Nismo se sreli, ne znamo se...
A ti ipak ponešto o meni znaš...
Nisam logična u vremenu u kom živiš... nisam ni u vremenu gdje ja živim.
Nisam ni težila ka tome... već ka onom što osjećam...
Kreni sad u zgradu, vrata se teško otvaraju... domar ih je pokušao popraviti...
kao što vidiš bez uspjeha.
Kad uđeš sa desne strane ti je prekidač, upali svijetlo na stubištu... i nastavi da čitaš.
Ne brini u ovo vrijeme svi su otišli u šetnju ili su u stanovima pustili muziku i žive rutinu.
Neće se niko pojaviti, sve i da se pojavi neće te ništa pitati, misliće da si još jedan u nizu stanara koji su se netom doselili. Ti se samo osmjehni i nastavi po svom.
Sa ljeve strane se nalazi jedna slika, iza slike ima mali otvor. U njemu ćeš pronaći ključ.
Spusti se stepenicama, jer kao što znaš lift ne radi, a, ako je slučajno proradio ne ulazi u njega.
Govorim ti s' razlogom. Jer, bi se mnogo iznenadio kad bi vidio ko se nalazi u liftu.
Ne brini ne skrivam nikoga od tebe. Sve je to dio... ne igre kao što misliš niti nekog plana.
Vidjećeš kad dođe vrijeme za to.
Idi na treći sprat stan broj 33.
Otključaj i slobodno uđi, upali svijetlo i sjedi na fotelju... vjerujem da je još tamo.
33 minute iza ponoći neko će pozvoniti... Ne otvaraj vrata kolika god ti želja bila...
Dobro, vidi ti to, vjeruješ mi... drago mi je jer, sam stranac za tebe... dobro, ne baš stranac u noći kao iz pjesme... ali nisam ni daleko od toga.
Nakon 33 minute opet ćeš čuti zvono... ustani i otvori vrata...
No, pričekaj samo trenutak... kao što vidiš ovo je kraj pisma... pročitaj na zidu u hodniku šta je napisano...
Voljeti, ljubiti i grliti znači živjeti...
Nisi bio tu... ovdje si prvi put i više ne znaš šta je stvarno, šta si doživio... ali znaćeš mnogo više kad otvoriš vrata...
Idi sad, ja te ostavljam... jer si me oslobodio pročitavši pismo do kraja...
Napiši pismo poput moga... i ostavi ga tačno tamo gdje si našao moje.
Neko će to pismo pronaći... Čuvaj se... čuvam te...
Mi se naravno više nećemo sresti putem pisane riječi... a, ni licem u lice....
Hajde otvori vrata... neko te čeka.
Doviđenja, ne zbogom... jer, nikad ne znamo kad nas život može iznova sresti...
Odložio je pismo... i krenuo prema vratima...
Otključao ih je i otvorio.
Pred vratima je stajala ona... ne djevojka iz pisma... već djevojka koju je volio.
U ruci je držala natpis: Voljeti, ljubiti i grliti znači živjeti...
Osmjehnuo se, i pomislio kako je ovo moguće?
Neko mi je poslao pismo zajedno sa natpisom i u pismu mi je rečeno da dođem u ovo vrijeme i pozvonim na vrata...
Mislila sam da si to ti... a znam da nisi romantičan... bar nisi bio...
Mladić je stajao u čudu... kroz misli mu je prolazila djevojka iz pisma...
Kako... kako je mogla znati...
To pitanje nema odgovor... jer, o njoj nikad neće ništa znati... a mnogo toga je saznao o sebi...
Zagrlio je djevojku koju voli... ušli su u stan... na stolu ih je čekala romantična večera... i pjesma Stranac u noći... prigušena svijetla... i jedna noć pred njima...
Bila je to noć, noć koja se pamti... a takve noći se ne mogu zaboraviti... jedna djevojka kojoj je izvajao lik kroz riječi... podsjetila ga je na ljubav i vratila mu djevojku koju voli...
Napisao je pismo i ostavio ga tačno na mjestu gdje je pronašao pismo...
Zaključao je stan i vratio ključ na mjesto...
Vraćao se svake godine u isto vrijeme... da se zahvali toj djevojci... jer nekako je vjerovao da je ona i dalje tu..
Ali nikad više nije našao ključ, niti stan... s' tim brojem...
Tamo na krovu zgrade jedne godine tog dana pronašao je ljuljašku...
Znao je da mu se javila na neki način... i čuo je čak priče o djevojci koja donosi sreću ljudima...
Nekako je znao da je to ona... i razumio zašto želi ostati sakrivena...
Ono što nije znao je to da je djevojku iz pisma sretao svaki dan... ne nije to što mislite... nije ona djevojka koja mu se vratila... ne nikako...
On je nju oslobodio pročitavši pismo... to je djevojka koja je otvorila prodavnicu knjiga...
Sjećate se djevojke i mladića koji su se sreli u 23h... e, ona je ta djevojka...
A on je često dolazio u prodavnicu knjiga na prvu jutarnju kafu...
I toliko puta je razgovarao s' njom ne znajući da je to djevojka koja mu je ljubav u srce vratila...
Zato ljudi nikad ne znate koga će te sresti i ko će vam vratiti vjeru u ljubav... a ne treba da znači da će vaša ljubav postati baš ta osoba... Možda će se pojaviti da vas podsjeti kako se ljubav osjeti...
A opet ko zna... možda vaša ljubav i postane... sve je moguće onom ko u ljubav, vjeruje...
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa sajta : Unsplash
Čitaćeš riječi, izvajati moj lik, a nećeš me znati.
Vidiš, ti si meni poznat.
Ništa te neću pitati, jer znam da ne voliš pitanja, a i da te pitam kako bih mogla znati odgovore.
Jer, nema adrese na koju možeš pisati to nisam naglasila u pismu.
Upravo dok pišem, smijem se... jer već vidim tvoje lice koje začuđeno čita ispisane riječi i gotovo da si na rubu odluke da odložiš pismo i odeš niz stepenice.
Lift tada neće raditi, a, ti ne voliš zatvorene prostore sa ponekim urezanim
potpisom slučajnih putnika.
O da, da ne zaboravim u zgradi br. 57. večeras neće biti struje.
Djevojka i mladić koji šetaju ulicom će se zagrliti u 23.00h, onda će on iz džepa izvaditi jednu kutijicu... i ne, nije to što misliš. Neće je zaprositi...
Pokloniće joj jedan ključ... Ne od stana... zaplele su se tvoje i moje misli...
To je ključ od jedne male radnje... ona ima želju da otvori prodavnicu knjiga.
Sviđa mi se što ima romantike u tebi. A ne vjeruješ u ljubav...
Vjeruješ... samo nosiš masku koju skineš kad se vratiš u iznajmljeni stan.
Odložiš torbu na jednu rustikalnu stolicu, a obećao si da ćeš je renovirati.
Večeras ti se ne da spremiti večera...
Preostalo je nešto od ručka, tebi sasvim dovoljno da odagnaš glad.
Veća želja je da nisi sam u tom malom stanu.
Brzo odložiš te misli, okačiš ih na ofinger pored starog đubretarca.
Vrijeme im je da spavaju.
Uzimaš knjigu i čitaš, gasiš svijetlo i toneš u san.
Nemirni su snovi koji te bude onda kad je najljepše spavati.
Pogledaš na sat... 3h. Okrećeš se na drugu stranu... love te misli.
Ponavlja se ona rečenica: Voljeti znači živjeti...
Odupireš se... to se tebi ne može dogoditi...
A dogodilo se već jednom...
Sad ćeš zgužvati pismo... jer sam tačno znala gdje se povlačiš od svega...
Ne brini, ovo su samo riječi, ne stojim pred tobom.
Zovem te iz prošlosti, u pismu sadašnjosti.
Uzimaš zgužvano pismo i nastavljaš čitati...
Kiša će...
Bilo bi dobro da uđeš u zgradu...
Gledaš prema nebu i vidiš zvijezde... misliš neće biti kiše...
Čitaš i dalje... okrećeš stranicu i kapi kiše razliše nekoliko slova...
Okrećeš se oko sebe i gledaš ima li mene.
Nisam tu, ovdje sam u pismu...
Jedino me ti možeš osloboditi... inače ostajem zarobljena u listu papira.
Nego, znam da si volio tu djevojku... voliš je još.
Ne... nije to što misliš, nisam ja ta djevojka... niti je znam...
Ja samo dobro misli čitam.
Ja sam ti samo redovi jednog bijelog lista papira... moj lik se neće nacrtati linijama...
Ne znam zašto si došao na krov ove zgrade... to zaista ne znam.
Ali kad si već tu reći ću ti nešto o meni...
Znaš... oduvijek sam voljela biti na krovu ove zgrade.
U suton nekako se ušunjam i sjednem na imrovizovanu ljuljašku.
Više nije tu... spakovala sam je onog dana kad sam odlučila
da je vrijeme da se odselim u neki drugi grad.
Kad sam bila ovdje gledala bih u daljine... pustila misli i kao da sam na vruhu planine...
Većina ljudi bi hrlila ulicama u još jednu neprospavanu noć...
Svijetla grada i okolnih zgrada su lagano otkrivala ljepotu noći.
Utonila bih u tu ljepotu i pisala bih pisma o davnim vremenima bliske prošlosti.
Ja gledam srcem djeteta, medaljom izlivenom od snova.
A ne ide to ovdje tako...ne ide znam...
Ne umijem da se pretvaram, da stvorim neku sliku o mom liku koja to nije.
Meni su suze odraz emocije... kapi mojih unutrašnjih rijeka...
Meni je osmijeh na usnama poštanska marka na pismu duše.
Meni voljeti, ljubiti i grliti znači ljepotu života živjeti...
I ne znam kako ti imaš tu misao u tvom umu. Nismo se sreli, ne znamo se...
A ti ipak ponešto o meni znaš...
Nisam logična u vremenu u kom živiš... nisam ni u vremenu gdje ja živim.
Nisam ni težila ka tome... već ka onom što osjećam...
Kreni sad u zgradu, vrata se teško otvaraju... domar ih je pokušao popraviti...
kao što vidiš bez uspjeha.
Kad uđeš sa desne strane ti je prekidač, upali svijetlo na stubištu... i nastavi da čitaš.
Ne brini u ovo vrijeme svi su otišli u šetnju ili su u stanovima pustili muziku i žive rutinu.
Neće se niko pojaviti, sve i da se pojavi neće te ništa pitati, misliće da si još jedan u nizu stanara koji su se netom doselili. Ti se samo osmjehni i nastavi po svom.
Sa ljeve strane se nalazi jedna slika, iza slike ima mali otvor. U njemu ćeš pronaći ključ.
Spusti se stepenicama, jer kao što znaš lift ne radi, a, ako je slučajno proradio ne ulazi u njega.
Govorim ti s' razlogom. Jer, bi se mnogo iznenadio kad bi vidio ko se nalazi u liftu.
Ne brini ne skrivam nikoga od tebe. Sve je to dio... ne igre kao što misliš niti nekog plana.
Vidjećeš kad dođe vrijeme za to.
Idi na treći sprat stan broj 33.
Otključaj i slobodno uđi, upali svijetlo i sjedi na fotelju... vjerujem da je još tamo.
33 minute iza ponoći neko će pozvoniti... Ne otvaraj vrata kolika god ti želja bila...
Dobro, vidi ti to, vjeruješ mi... drago mi je jer, sam stranac za tebe... dobro, ne baš stranac u noći kao iz pjesme... ali nisam ni daleko od toga.
Nakon 33 minute opet ćeš čuti zvono... ustani i otvori vrata...
No, pričekaj samo trenutak... kao što vidiš ovo je kraj pisma... pročitaj na zidu u hodniku šta je napisano...
Voljeti, ljubiti i grliti znači živjeti...
Nisi bio tu... ovdje si prvi put i više ne znaš šta je stvarno, šta si doživio... ali znaćeš mnogo više kad otvoriš vrata...
Idi sad, ja te ostavljam... jer si me oslobodio pročitavši pismo do kraja...
Napiši pismo poput moga... i ostavi ga tačno tamo gdje si našao moje.
Neko će to pismo pronaći... Čuvaj se... čuvam te...
Mi se naravno više nećemo sresti putem pisane riječi... a, ni licem u lice....
Hajde otvori vrata... neko te čeka.
Doviđenja, ne zbogom... jer, nikad ne znamo kad nas život može iznova sresti...
Odložio je pismo... i krenuo prema vratima...
Otključao ih je i otvorio.
Pred vratima je stajala ona... ne djevojka iz pisma... već djevojka koju je volio.
U ruci je držala natpis: Voljeti, ljubiti i grliti znači živjeti...
Osmjehnuo se, i pomislio kako je ovo moguće?
Neko mi je poslao pismo zajedno sa natpisom i u pismu mi je rečeno da dođem u ovo vrijeme i pozvonim na vrata...
Mislila sam da si to ti... a znam da nisi romantičan... bar nisi bio...
Mladić je stajao u čudu... kroz misli mu je prolazila djevojka iz pisma...
Kako... kako je mogla znati...
To pitanje nema odgovor... jer, o njoj nikad neće ništa znati... a mnogo toga je saznao o sebi...
Zagrlio je djevojku koju voli... ušli su u stan... na stolu ih je čekala romantična večera... i pjesma Stranac u noći... prigušena svijetla... i jedna noć pred njima...
Bila je to noć, noć koja se pamti... a takve noći se ne mogu zaboraviti... jedna djevojka kojoj je izvajao lik kroz riječi... podsjetila ga je na ljubav i vratila mu djevojku koju voli...
Napisao je pismo i ostavio ga tačno na mjestu gdje je pronašao pismo...
Zaključao je stan i vratio ključ na mjesto...
Vraćao se svake godine u isto vrijeme... da se zahvali toj djevojci... jer nekako je vjerovao da je ona i dalje tu..
Ali nikad više nije našao ključ, niti stan... s' tim brojem...
Tamo na krovu zgrade jedne godine tog dana pronašao je ljuljašku...
Znao je da mu se javila na neki način... i čuo je čak priče o djevojci koja donosi sreću ljudima...
Nekako je znao da je to ona... i razumio zašto želi ostati sakrivena...
Ono što nije znao je to da je djevojku iz pisma sretao svaki dan... ne nije to što mislite... nije ona djevojka koja mu se vratila... ne nikako...
On je nju oslobodio pročitavši pismo... to je djevojka koja je otvorila prodavnicu knjiga...
Sjećate se djevojke i mladića koji su se sreli u 23h... e, ona je ta djevojka...
A on je često dolazio u prodavnicu knjiga na prvu jutarnju kafu...
I toliko puta je razgovarao s' njom ne znajući da je to djevojka koja mu je ljubav u srce vratila...
Zato ljudi nikad ne znate koga će te sresti i ko će vam vratiti vjeru u ljubav... a ne treba da znači da će vaša ljubav postati baš ta osoba... Možda će se pojaviti da vas podsjeti kako se ljubav osjeti...
A opet ko zna... možda vaša ljubav i postane... sve je moguće onom ko u ljubav, vjeruje...
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa sajta : Unsplash
Primjedbe
Objavi komentar