Sjećaš li se ti mene... sjećam li se tebe ja?
Kako se ne bih sjećala tog dana... a, i onih dana koji su za tim danom nizali svoje perle.
Jedva su oku vidljive bile... a, nizali smo ih na neku nit konca...
Sjećam se te noći i trga zapletenih misli... kako se pokretima ruku kaže sve...
O, da... sjećam se...
Pričao si ti meni... sad tu priču pričam tebi ja...
Svirao je klavir soul na pozornici... ulicom su prolazili prolaznici.
Kao scena iz filma... on otvara vrata... pogled ispod šešira... vidi djevojku.
Za njen sto prilazi... sjeda na stolicu... ima onaj osmijeh na licu.
Ona progovori: Nije...
Šta nije?
Nije slobodno...
A to... znam da nije slobodno jer, sam upravo zauzeo mjesto za stolom.
Ko ste vi?
A... pa znamo se mi i već odavno smo na ti.
Vi ne samo da ste sjeli za pogrešan sto... već ste me zamjenili s' nekim.
Nisam te zamjenio... znam ko si.
Nisi se promjenila... još uvijek ostaješ ona djevojka kojoj nije lako prići.
Vino u čaše toči... gleda je pravo u oči...
Ona skloni čašu u stranu i kaže... ne hvala... dovoljna je šolja čaja... knjigu je čitala...
Na tren je ostavila knjigu i ona je njega u oči gledala.
Ako me poznaješ, onda znaš da ne pijem vino... niti bilo koje piće...
Znam da ne piješ pića... ali nisam mogao odoliti...
a, da ne vidim izraz tvog lica kad ti sipam vino u čašu.
Čudan si...
To si rekla prošli put i svaki put prije tog prošlog puta... i sad si mi to rekla.
Vidim Vas prvi put u životu.... jeste Vi sigurni da sam osoba koju tražite?
Naravno da sam siguran... i molim te bez persiranja.
Jesi ti sigurna da ne znaš ko sam?
Jesam...
E vidiš tu tvoju teoriju bih mogao preokrenuti.
O kakvoj teoriji ti govoriš?
Vidjećeš...
Jesi spremna da pođeš sa mnom?
Odavde ne idem...
Nisam ni rekao da ćemo ići odavde.
Zašto se smiješ?
Smijem se jer si slatka kad se zbuniš.
Nisam zbunjena... to ti tako misliš.
E da je tebi biti u mojim mislima.
Neka hvala... ne bih htjela da zalutam tamo.
Ne bi ti zalutala, ti bi ostala...
Ti stanuješ tu draga moja... samo ponekad bježiš... još ne znam zašto.
Zato sam opet ovdje znaš da ne mogu odustati.
Ne znam ko je u tvojim mislima... ali ja nisam djevojka koju tražiš.
Izvadio je olovku iz džepa i počeo crtati po stolu.
Stani... šta radiš ti?
Vodim te na sva naša mjesta.
Kakva naša mjesta... pa ti crtaš po stolu.
Dopusti mojim rukama da te vode... i sve će ti biti jasno.
Povlačio je linije koje nisu imale smisla... a, onda se smisao otkrivao.
Nacrtao je nju kako šeta trgom... nacrtao je uličnog svirača i nju kako ubacuje kovanicu u futrolu od gitare... nacrtao je pticu na njenim dlanovima kako kupi mrvice hljeba... knjižaru gdje ona često odlazi i čita knjige... nju kako sjedi u domu i gleda film po ko zna koji put...
Ona je gledala u te slike ... ne ... ovo nije moguće.
Kako... kako ti sve ovo znaš o meni?
Ti si stranac kog sam vidjela onog trena kad se približio mom stolu.
Jedino što mi ima smisla je to da si me pratio.
Nisam te pratio... bio sam sa tobom. Ali na svim slikama sam sama.
Da, jer me se iz nekog razloga ne sjećaš... svaki put je isto... ponekad pomislim da se razum i srce igraju sa mnom neke njima znane igre.
Zatvori oči i prođi prstima i dlanovima sve ove slike i pokušaj se sjetiti...
Zatvorila je oči i laganim pokretima prelazila hrapave površine... soul je i dalje svirao.
On je crtao u jednom uglu koji još nije bio ispunjen crtežima.
Hajde otvori oči... sjećaš li se...
Otvorila je oči i rekla je... ne, izvini ali, zaista se ne sjećam tebe.
Taj tvoj pogled kako mi je nedostajao... svaki put me gledaš tako i istu rečenicu mi izgovoriš.
Ta rečenica mi odzvanja u glavi... a, sve želim da je izbrišem pa da novu čujem i memorišem.
Ovaj crtež... nacrtao si nas dvoje u ovom trenutku.
Da... nisam to prije crtao jer, tu me jedino vidiš.
Čekaj... uvijek sam crtao sva mjesta gdje smo prolazili... osim ovog gdje je sve počelo...
Da... ali i dalje koliko god da zovem sjećanje... ono ne zna za tebe.
Kao da si potisnula moj lik... ljubav koju osjećaš prema meni.
Nešto propuštam... tu je, ali ne vidim.
Stani ti govoriš o mojoj ljubavi prema tebi?
Mi se ne znamo... i uz svu volju da čujem tvoju priču ne razumijem šta se događa.
Znam da ti izgledam kao neko ko je pao s' Marsa.
Ne zamjerim ti... jer i sam sebi trenutno tako izgledam.
Stani... naš prošli susret...
Opet on istu priču vrti u krug.
Sad me izvini nastavila bih čitati knjigu.
Ne... ne... slušaj kad sam te vidio tada poklonila si mi jednu knjigu...
Zaboravio sam je na stolu... zvao me čovjek koji radi ovdje i rekao je da će tu knjigu sačuvati.
Da... to, je to... to sam propustio... i sad kad si pomenula knjigu sjetio sam se tog trenutka.
Bilo je nešto zapisano na poleđini knjige... bila je to pjesma...
Odmah se vraćam... samo da nađem tog čovjeka...
Nemoj otići... molim te.
Dobro... čekam te...
Nakon nekoliko minuta... vratio se bez knjige u rukama...
Večeras nije tu... a, njegove kolege ne znaju ništa o knjizi...
Sad bih stvarno trebala da idem...
Čekaj... zar ćeš otići samo tako?
Gledaj... razumijem te... i ne znam zašto ali, vjerujem ti da si nekog sreo... žao mi je, ali to nisam ja... ne mogu niti biti...
Laku noć... svako dobro ti želim.
Gledao je kako odlazi... nije mogao naći riječi da joj dokaže da to jeste ona...
Ostao je sam za stolom... slušao je kako klavir notama priča njegovu priču.
Izašla je... gledao je kroz prozor njenu siluetu... ostalo mu je da čeka sljedeći susret sa njom.
Ono što nije mogao znati... događalo se izvan prostora...
Naime, dok je čekala autobus koji je neuobičajeno kasnio... pored nje na stanici zastao je čovjek.
Ljepo veče zar ne?
Izvinite, meni kažete?
Da... Vama...
O, da ljepo je veče... meni pomalo čudno.
I meni vjerujte... Skoro su me zvale kolege sa posla... kažu neki mladić me traži.
Rekao im je da je kod mene knjiga koju je zaboravio.
Poklonila mu je jedna djevojka... i otad je traži. Tu knjigu nosim od te večeri...
Vidite ni po čemu nije neobična osim što na poleđini piše jedna pjesma...
Pjesma kažete?
Djevojko jeste dobro?
Da... mislim da jesam.
Krenuo sam kući... pa rekoh usput mi je da odnesem knjigu... ali prvo da mi stignu supruga i djeca sa autobusom koji i vi čekate.
Izvinite... možete li mi posuditi tu knjigu? Vama... zašto?
Sve ću vam objasniti... kad vam stigne supruga sa djecom dođite na vaše radno mjesto.
Ali Vas molim...
U redu izvolite knjigu. Hvala Vam...Vidimo se.
Išla je brzim koracima u nadi da je on još uvijek tamo.
Sigurno je tamo... nije prošlo mnogo vremena.
Otvorila je vrata... išla je prema stolu i vidjela ga je kako gleda u crteže dok ispija čašu vina...
Još si tu?
Okrenuo se prema njoj i osmijeh mu ozari lice.
Ti... otkud ti?
Nećeš vjerovati... bila sam na stanici i došao je taj čovjek... i...
Stani... zbunila si se polako...
Ma nisam se zbunila... već to je taj čovjek... koji je pronašao knjigu...
Krenuo je ovamo da ti vrati tu istu knjigu... ali je sreo mene... i zamolila sam ga da mi posudi knjigu.
Gledaj na kraju knjige je pjesma...
Oko njih bila su ogledala... natpisi na zidu... mudre misli filozofa... na njegovom dlanu pisala je od jedne pjesme strofa... koju još zapamtio nije... pa je zapisao... bio je tu jedan stih koji je njihov susret opisao. Pogledaj moj dlan djevojko...
To je ista pjesma kao što je u knjizi
Sjećaš li se sad ti mene... sjećam li se tebe ja?
Nizala je perle na nit konca spajala ih u ogrlicu sjećanja...
Sjećam se... ti... ali, kako je to moguće...
Moguće je... ovdje je sve počelo... a, ja sam se vraćao na sva mjesta...
Knjiga je bila ključ...pjesma u njoj napisana... u toj pjesmi ljubav naša opisana...
Stani ti si je te noći svirao ovdje na pozornici... taj pogled ispod šešira...
Bila sam za ovim stolom... čitala sam tu knjigu...
Došao si do mene i rekao da si pisao pjesmu u trenutku kad si me ugledao... a melodija je nastala u minutama. Zapisao si je i rekao da će riječi tako ostati. Rekla sam da uzmeš knjigu i pročitaš je...
Zaboravio si je...
A, onda sva mjesta koja si crtao danima smo obilazili...
Kako je knjiga ostala tamo... realnosti su se pomješale, meni izbrisale sjećanje...
i vraćale nas svaki put ovdje...
Oboje smo zaboravili na knjigu...
I sve dok se ti nisi sjetio knjige... ja se nisam mogla sjetiti tebe.
U tom trenutku ulazi radnik sa porodicom i gleda u jednu priču... jednu ljubav...
gleda kako mladić pjeva pjesmu djevojci.
On pjeva pjesmu njoj... o, kako je sve bilo autentično u noći toj.
Po srcima krojeni krojevi... negdje u svemiru su se dogodili spojevi... i možda s' tim imaju veze brojevi... možda slova... ili ljubav... ko to zna... sretali smo se uvijek ti i ja... da bi se pronašli ovog trena...
Zamolio je za ples... odložila je knjigu u stranu jedno pored drugog stoje, prate se njihovi koraci kao da su zajedno dotad svijetom hodili... kao da su se nekad prije voljeli... a, jesu...
Sadašnji trenutak ljubav tu postavi na scenu... i čuje se pjesma sa pozornice... on gleda njeno, ona gleda njegovo lice...
Noćas plešu ulice srce je pronašlo srce... i nije to igra svemira... to ljubav svoju melodiju svira...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče... negdje u knjizi... u nekoj pjesmi ljubav stanuje... knjigu čitajte pjesmu slušajte i ljubav će da vas pronađe kad i ne očekujete...
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Video sa YouTubea
Izvođač: Iyeoka... Pjesma: Simpy Falling
https://www.youtube.com/watch?v=9Pes54J8PVw
Primjedbe
Objavi komentar