Skrivena

Skrivena od svijeta što po žici šeta. 

Skrivena sa maštom ispod šešira idem sa ranjenim krilima leptira.

Rekli su mi da ću jednog dana saznati zašto sam skrivena. 

Zašto bježim od dana prema noći.

Zašto sam tiha i ne govorim mnogo.

Pričam priču ispletenom džemperu. 

Iz tube po džemepru nanosim temperu.

Da kiše boju razliju i da tom bojom idem sa tajnom svojom  da sam... skrivena.

Naučila sam, da kapima jutarnje rose zamotam ova moja krila leptira. 

Naučila sam da sa ljudima razgovaram i bez riječi.

Znam da ne čuju moju tišinu a nekad se pitam da li me zaista i vide ako sam skrivena.

Ne želim biti tajna koju neko treba otkriti da bi me mogli vidjeti.

Hoću da budem vidljiva, da se smijem srcem svim, da pustim glas dok pjesma svira, 

da zagrlim i da plešem.

Kad imaš ranjena krila koja noć ne lječi onda sunce sa usana dozivaš.

Ne znam kako se zovem... znaš li ti kako se prezivam.

To je uvijek bio moj odgovor kad bi me pitali za ime.

Oni koji me mogu vidjeti.

Danas, bježim od njih.

Voljela bih da ne bježim, da stanem i sjedim na nekoj od ovih klupa da se igram sa svicima.

Da zamislim da sam vila, a ne leptir slomljenih krila.

Znam, savršeno znam da sam skup nesavršenih slagalica izvedenih iz mog srca.

I da ova toplina koja moje biće obavija govori meni da sam dijete koje je odraslo u svijetu što bosih nogu između zgrada na žici hoda.

Uvijek sam bila izvan tih pisanih pravila koja sam čitala.

Neuhvatljiva, stapam se sa noći i sa suncem sijam.

Moja adresa ulice ispod nebeskog svoda.

Kuća treća po redu sa tavanom i onim prozorom kao iz filmova.

Jedan ormar gotovo prazan sa nekoliko džempera, jednim parom patika i cipela.

Da vam ispričam šta sam saznala o sebi a oni su htjeli ostaviti zaključano u ladicama.

Djevojka očiju boje okeana, koja nosi džempere i kad je ljeto.

Pronašli smo je na nama zasad nepoznatoj planeti.

Njena koža je naučena na hladnoću i toplinu isto osjeti kao hladno vrijeme.

Čitala sam te redove i govorila sebi da ne pišu o meni. 

Da samo žele sakriti stvarne tragove.

A onda je nekoliko fotografija srušilo moje iluzije.

Na tim slikama bila sam ja.

Vratila sam papire u ladicu i napustila sobu u kojoj sam živjela nekoliko mjeseci.

Od tog dana sam u bijegu.

Nema podataka o meni... ime, prezime i ko sam ja, sve to negdje postoji ali meni je nepoznato.

Osjećam se kao leptir ranjen od svjetlosti uličnih fenjera u ljepoti noći.

Kao sakriveni putnik broda koji očima želi kopno vidjeti.

Nigdje ne pripadam, ne znam da li se neko pita gdje sam.

Rijetki ljudi koji su me vidjeli obučeni su da vide skrivene.

Reći ću vam da se nekad umorim od bježanja, skrivanja i da trebam jedno rame da ovu glavu naslonim, malo odpsavam i odmorim.

Da pronađem uporište za sve riječi koje u meni vrište.

Tu tačku oslonca, izvor snage da mogu da opravdam to što živim skriveno.

Da dio po dio izdvojim i rastopim ovo sve što u meni taložilo se.

Da bježanje, postane ostajanje.

Da osluškujem tu snagu koju u sebi čujem. 

A koju ljudi sa ove planete zovu ljubav.

Skrivena u želji da izađem iz oklopa noći i da hladnoću toplina zamjeni.

Padaju kiše a tempera se razliva po pletenim nitima džempera.

Jesam li postala vidjliva ako sam hladnoću toplinom obojila.

Izlazim sa sunčevim zraka. 

Sunce se rađa svakog jutra, a ja sam rođena opet ovog novog dana sa toplinom koja mi bi strana.

Oblačim majicu sa nekim natpisom koju sam kupila od uličnih prodavača.

Džemper ostavljam u kofer i skidam krila ranjenog leptira. 

Ostavljam ih u ormar. 

Ta krila bila su moja odjeća.

Skrivena sam bila od svijeta što po žici šeta.

Sad kad nema ranjenih krila, postajem vila.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay