On kao zagonetka od prvog do završnog retka... ja Kika

Pletem pletenice i s' pletenicama uplićem svaki trenutak otkako ga tražim. 

Sve ne bi li u tim trenucima otkrila neki trag. 

Plete Kika pletenice prijatelju i zamišlja želju.

Ne brini ne budem rekla tvoje ime, čuvam ga. 

Gledam u ogledalo i sve mislim da ću s druge strane ogledala vidjeti njegovo lice.

Da je negdje u bajkama pronašao prolaz. I da je u sebi oslobodio junake iz tih istih bajki.

On... čije ime razumije se i dalje ne govorim... on je imao petlju da odgonetne rebuse i da ih napiše od slova do slova da ih mogu ljudi pročitati. Iako je znao da će ga ti isti ljudi opet povrijediti.

On kao zagonetka od prvog do završnog retka iz poruka. 

On osjeća jače nego što drugi osjete. 

Dok gleda iz svog skrovišta planine i doline drži klupko što se odmotava u njegovim rukama.

Drži ih svojim dlanovima i one zadebljane dijelove kože  što se žuljevima zovu  s' tim istim klupkom odmotava.

Torba je na leđima, samo osnovne stvari. 

Papiri i olovke za poruke. I dalje ih ostavi prije nego put nastavi. 

U tim pogledima kojim on svijet gleda vidiš osmijehe tako daleke, vidiš rijeke i dobrotu koju sretneš rijetko u životu. 

Uzimam mapu... u slovima i riječima "bilo kuda" tražim mjesto gdje on ne odlazi često. 

Tražim mjesto gdje on istrese vjetrove iz torbe i kapi kiše ulije u čašu.

One kapi kiše što ih zaustavi... jer gdje god da je... on sunce ostavi.

Sjećam se te noći kad mi je rekao zvaću te Kika. 

On kao da je iz zalutalog vremena pronašao odmetnuta slova mog imena.  

Šta je ime... samo govor našem sluhu kad nas neko zove da znamo... tako on kaže. 

Taj nadimak koji mi je dao... danas je moje ime. 

Imao je običaj biti ispod krošnje drveća. 

Kaže da drveće umije da sluša i kad ga zagrliš i ispričaš mu svoju priču sve te prođe.

Mogao bi sad sjediti ispod nekog stabla...

U tim traženim lutanjima kad čovjek poželi stati a znaš da ne smiješ odustati Vasiona ti pošalje poruke u vidu balona.

On voli balone i uvijek zakači za nih poruke. Kaže negdje nekad nekom će stići.

Pogledala sam prema visini neba i letio je balon s porukom.

I stvarno tu sam ga i pronašla. Sjedi pod drvetom na klupi... na stolu papiri. 

Kika... ti li si?

Ko ne bi prepoznao Kiku djevojku koja u svojim pletenicama nosi tajne.

Bilo kuda... ti si znala šta znače riječi na mapi.

Sjedi imamo za pričati.

Kako znaš?

Čovjeku dovoljno da te pogleda i vidi da u tebi ima kiše i vedrog neba.

Tiha i nenametljiva, a opet...

Svojim pogledom kao da gledaš dvogledom. 

Pronicljiva... sve zapažaš... i kad kažeš da ne znaš... ti vrlo dobro sve znaš.

Ne znam sve...

Tako samo mudre osobe govore.

Imati mene za prijatelja Kika nije najbolji izbor i to sama znaš.

Odem, izgubim se od ljudi sebe sa sobom nosim.

Nisam ostavljao nikad ljude u nevolji a mene su ostavljali možda jer bolje nisu znali.

Sad ostavim zagonetke u one ispisane retke. 

Ti ih negdje možeš razumjeti.

Mene nije lako voljeti tako mi je rekla moja voljena.

A ne zna ona da to nije lako i jeste izvor ljubavi u meni.

Samo ako umiješ i znaš da sa mnom razgovaraš vjernu ljubav imaš.

To sam joj rekao kada sam trebao otići.

Gledala me je pogledom koji je još u ovim mojim očima ostao zabilježen.

Ona je moja koliko sam i ja njen.

Ostavim poruke njoj i junacima iz bajki... ostavim je ljudima koje sam sreo kroz putovanje.

Onda sam sreo tebe ili si ti srela mene. 

Negdje sam prvi put osjetio da imam prijatelja koji me prihvata baš ovakvog kakav jesam.

Osjetim da su i tebe povrijedili duboko u morima tvoje duše još plime sve ruše.

A ti skupiš pijesak što ga more nosi pa ta zrnca upleteš u svojoj kosi u pletenice.

I gradiš iznova i iznova one pješčane kule nastale iz snova.

U kalupe ih staviš i tragove u srcima ljudi ostaviš.

Znam da si ovdje ne samo da me čuvaš već i da mi nešto kažeš.

U pravu si.

Tim koji te sad tamo negdje traži... bila sam dio tog tima.

Dobar sam tragač po neprohodnim putevima i umijem razgovarati s ljudima.

Nisam znala kako izgledaš već samo ono što su mi rekli o tebi.

Pronašla sam te prije njih i drago mi je zbog toga. 

Od tog trenutka kad sam te vidjela priajtelju izašla sam iz tima. 

Sad traže tebe i mene. Nisi sam u ovome.

Gledala sam u tog odistinskog džentlmena koji je morao zalutati u ovo vrijeme.

Drugog objašnjena nije ni bilo.

Slušao je sve što sam mu pričala. 

A emocije su se preslikavale na njegovom licu.

Nije mu bilo svejedno što čuje to od mene. 

Jer prije nekoliko minuta je rekao da sam prijatelj koji ga prihvata i razumije.

Da nas je neki pisac slušao i gledao imao bi knjigu napisati.

Tekli su sati a mi smo i dalje sjedili za tim stolom svako sa svojim bolom.

Usne su govorile istine koje su se skrile i sve karte su otvorene bile.

Kika ostani svoja šta god ti budu govorili ako budu htjeli da raspleteš kosu ti je još više upleti u pletenice. I ne daj da ti otvdrnu srce oni koji su mu rezove ostavili. 

Nisu oni drugačije naučili nego da povrijede.

Sve znam Kika... sve. Ne brini nisu ti dušu dotakli. Ona je jednako ljepa kao i uvijek što je bila.

Ti znaš da je ovaj sastanak naš rastanak. Ti i ja razumije se ostajemo i dalje prijatelji kao što smo i bili.

Zajedno smo se krili, zajedno smo razlivali noć na nebu kao mastilo. zajedno smo jutra čekali.

A sve to rame uz rame. Izvukla si me iz tame.

Uzmi ovu ogrlicu s privjsekom meni je poklonio jedan čovjek i rekao kad sretnem nekoga ko svojim srcem uz moje stoji da mu dam na dar.

Ti si Kika ono što sam trebao a život mi je poslao.

Valjda je život vidio da sam dosta bola istrpio, da sam dane pocjepane krpio.

Nemam sestru... ali od našeg prvog susreta ti si mi sestra.

Pričaće se o tebi Kika... vodićeš ljude i reći će kako li je ona onako mršavica jedna snagu iz bajki stavila kao oklop. Kako li je ona onako krhka nosila na svojim plećima sve tajne svemira što ih je u pletenice isplela.

A tamo gdje budem bio osmijeh ću imati na licu i reći ću znam je imam je za sestru i prijateljicu.

Reći ću im da su svi od mene rukle digli a da mi je ta Kika ruke pružila.

Ona koja nosi snagu svih pogleda u svojim očima.... ona je cvijet za ovaj svijet.

Povjetarac je njihao granje i listove drveća i danas se on kao i ja jednako sjeća.

Sjedili smo nas dvoje a svako imao putanje svoje. 

Zagrlili smo u tom jednom zagrljaju sve što smo

imali a sve što nismo imali jedno u drugom smo otkrili.

Pozdravili smo se a u nama je negdje gorio plamen za borbe koje nas čekaju.

Krenuli smo svako svojim putem. 

Cilindar je bio na njegovoj glavi, stav džentlmena iz enkog davnog vremena. 

Torba na leđima i ostajali su prašnjavi putevi  s tragovima njegovih stopa.

Rekao je da idem samo da se ne okrećem. 

Ali okretala sam se se sve dok na vidiku više nisam vidjela tu sliku koju i danas čuvam ne na polici već u mislima.

Ko ga se ne bi sjećao iako su godine prošle... nismo se sreli od tog dana što je imao dane i noći u sebi.

I priča se o Kiki... baš onako kao što je on govorio.

A on... on ostavlja poruke... i vjerujem svim srcem vjerujem da mu je neko pružio ruke.

Život nas je sreo... on je našu priču pleo kao pletenice.

Autor teksta: Milena Vujinović

Ovo je drugi i završni dio priče: Zovu me Kika

Veliki pozdrav prijatelji

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash

Video s YouTubea

https://www.youtube.com/watch?v=fSipW2Zg8Mw&list=PLqYFZ2LBKn-WRygl2B8eU1BnP88lO6iDu&index=7