Nekad sam kao srna.... nekad snagu vuka čuvam ispod jastuka

Sjeverna strana zemljine kugle, kuća br: 56... Jedna kuća s tavanom, na tavanu moje skrovište.

A na krovu rode svoje gnijezdo svile.

Prozor od tavanice... pored prozora sto za pisanje  i pletena stolica za ljuljanje.

Lice okrenuto prema suncu gleda ravnice što odvoje snove pa ih zakače za listove drveća.

Ljuljaška usred dvorišta i kuća za ptice. 

Gledam djecu kako se igraju i čuje se smijeh.

Niz ulice drvoredi lipe čiji miris opija i ljeto zove.

Noć zove snove na moje prozore.

Noći neće spavati a oči će gledati ljepotu i dodati poneku notu vjetru što s listovima lipe svira.

Na mom stolu papir zapisaću da mogu pročitati kad noći postanu besani tragači sna u mojim očima.

U meni su ti skriveni šareni papiri, perle i staklena zrna.

Nekad sam kao srna, nekad snagu vuka čuvam ispod jastuka.

Posmatrač sam divnih oblika.

Nisam od onih putnika što putuju kilometrima... to ti ja odlutam mislima.

Na mojoj ljuljašci zažmirim i letim u društvu s' vjetrovima.

Crtam grafite u galerijama ostavljenih snova prazni zidovi dobiju oblike i boje.

Ne znaš me i ne možeš me znati. U objektivu ne možeš uhvatiti moj lik.

Pišu novine o meni i uvijek podvuku onu riječ odmetnik.

Nisu me ostavili niti sam se odmetnula sama, to je tek jedna riječ koja ti ne može o meni ništa reći.

Drug sam sreći često pričamo kad se noći udruže da mi san dovedu na oči kad vide da ne vrijedi samo dalje produže.

A jesu.... stvarno jesu noći duže kad oči skupljaju tragove paučine po ćoškovima zidova.

Svaki put traže razliku u tome kako pauk mrežu plete i još je nisu pronašle. 

Jer ne treba da je pronađu. 

Nekad me snovi nađu.

Nekad zaspim, a kad zaspim onda sanjam to mjesto gdje sam nekad živjela.

Strano mi je sve iz tog mjesta ostale su mi samo ove patike. 

Na njihovim đonovima ima tragova koje ništa izbrisalo nije.

Ne može se izbrisati ono što se odlučilo zapisati što svoje korjenje ima duboko u meni.

Srna sam kad vidim da ljudi idu prema meni i da žele više znati... a mene ljepota šume zove u skrivena skrovišta.

Kad me pitaš šta mi je neću ti reći ništa mi nije.

Sve mi jeste i nije mi sve.

Srna sam, ali nisam prestrašena. 

U meni odavno straha nema. 

Samo sam žena, kao iz pijeska nastala iz onih zrna pješčanog sata.

Iz staklenih zrna koja se skupe u ogledalo i tako me vidjeti možeš.

Sastavljena sam iz šarenih papira u luna parku... 

Djevojčica koja je odrasla, a i dalje voli šećernu vunu i plišane igračke, svijetla u tom luna praku i ringišpile. 

Vuk sam kad se osamim od svih i pišem na tavanu. 

Kad zvijezde dođu na prozore i budu sijalcie kad struje nestane.

Vuk sam kad čuvam sve tajne meni odaslane.

Poput vuka volim ljepotu divljine i gledati mjesec u noći s' vrha planine.

U mom domu gledam rode kako na krov dolaze.

Nasmijem se. Kako su samo ljepe poruke što mi priroda pošalje.

Crtam grafite kao čičke i postere na zidovima davnih godina. 

Dajem im priče u slikama.

Moje patike su se odavno prilagodile... a ja sam neprilagođena žena u odjeku ovog vremena.

Snaga je u mojim rukama, šakama što su se bez rukavica penjale stijenama.

Srna i vuk u meni žive i znaju kad da se pojave... kad svi spavaju.

Jutrom pronađu tragove boja u spreju i pitaju se ko je cijele noći budan tražio svoje mjesto u zvjezdanoj noći.

Postoji jedna fotografija iz novina kad su me uslikali ona crno - bijela fotografija i vidjeli su kako se jedna sanjalica smije.

Pišem tebi pronalazaču pisma.. ostavila sam ga ovdje jer sam znala da ćeš ga pronaći.

Grafit koji gledaš nacrtala sam za tebe.

Ne znam da li je stigao iz sna jer sam rijetko spavala. 

Moji snovi su kaleidoskopi cijevi s ogledalima kroz koje svijetlost dopire.

Ti si uslikao sliku i pisao priču u novinama priču o jednoj ženi odmetniku.

U meni srna i vuk zagrle noći i jastuke pa lutaju... putuju... kad spavaju i kad ne spavaju.

Čuvam snagu divljine u meni, nježnost srne i hrabrost vuka... pronašao si pismo ispod jastuka.

Dok ga čitaš u stolici za ljuljanje i gledaš kroz prozor tavanice na luljašku, kuću za ptice i lipe niz ulice. Moje patike i ja već idemo putevima odmetnika snagom srna i vukova.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay