A, ti ćeš vjetru zagrliti more

Još jedna noć ostavljena na pragu iluzija vuče svoje korake.

Misli mi razvrstavaju oblake. 

Gledam u vremensko sunce.

Zvijezde si nanizao na tvoje dlanove.

Samo da li su to zvijezde?

Te kapi na tvojim dlanovima to su suze moje što ne govore.

Evo sad... upravo sad dolaze u sjećanje tvoje riječi...

"Kad idu suze niz lice misliš da krov prokišnjava... ne srećo moja to se bura u moru stišala."

Tako si mi govorio. 

"To su samo kapi iz okeana nakon vjetrova i oluja."

Te kapi iz okeana u meni noćas držiš na svojim dlanovima.

Suze nisu u očima, oči su im vrata.

Nosi ih morska struja.

Vjetru dotaknuo si more.... stvorio si valove.

Nisam ti od onda ni riječ napisala jer u meni su riječi koje ti trebam reći. 

Zid između nas čujem te kako hodaš i kad po jednu kašiku više od onog što napišeš dodaš u naše čaše.

Staviš tačku na kraju rečenice i dijaktrike iznad slova. 

Je li i kod tebe noćas nema snova?

Na kojoj strani jastuka tražiš mene?

Ne veži željom uspomene.

Nije do toga što smo budni i ne spavamo već je to što kad spavamo... jedno drugo sanjamo.

Još jedna zora s' tvog prozora za moje noći u samoći svanuće.

Vratim se kod onog na trgu sata i vidim tebe kako otvaraš od kuće vrata... vrata kuće preko puta parka.

Oči ti sijaju u mraku i ko zna šta je u zraku kad se sretnemo.

Kakve li nevidljive čestice lete iznad nas. 

Čujem ti glas... pričaš.

Mogu proći tim dijelovima i rasuti slova koja si pisao za mene.

Ona bi se sama skupila i ušetala u tvoje listove rukopisa koji će jednog dana postati knjiga.

Znaš da će te sjećati na mene i uporno ostavljaš sa strane svoj san.

Zaustavio si slova iz priče o nama. Zabranio im da se pišu.

Imenom mojim da se oglase... a još uvijek vjetru sanjaš more i stvaraš valove.

Još uvijek ostavljaš oglase u srcu... 

"Traži se ona strana jastuka."

Rekao si da pustim sve i da odem jer kraj tebe se ne ostaje.

A noćas ti vežeš želje za uspomene.

Noćas dio po dio tih sjećanja zoveš da sjednu sa tobom za sto.

Da odlede olovku koju si zaledio.

Da vrate žar kojim si onomad pisao.

Da izvuku sa tvojih dlanova kapi koje želiš vratiti meni. 

Željo skrivena si u uspomeni.

Još jedna noć s mog prozora otisnuće se u tvoje zore. 

A ti ćeš vjetru željeti zagrliti more.

Vidim te iza zida kako gledaš očima razvrstane oblake koje sam ti poslala.

Blagi osmijeh dotiče ovu stranu zida iza kog se nalazim.

Osjetim da si tu i kako želje u tebi tinjaju.

A sve one osobine samotnog vuka žele da istraju i iza zida ostanu.

Nisam ti pisala od onda, a pišem ti svaki dan.

Pišem ti oblacima, noćima iz samoće, pošaljem ti ptice, na pijesku ti ovo more sazida kule a tvoje oči na sve to zažmure.

Pišem ti iza ovog zida, a ti...

Sjediš na podu u svojoj sobi i ćutiš vjetru... a zagrlio bi morem.

U okean bi vratio kapi sa svojih dlanova samo da među nama nije ovih zidova.

Nisam otišla, ovdje sam gdje sam uvijek i bila.

Čuvam na mojim dlanovima osmijehe da ih vratim na lice tvoje.

U pogledu koji te odaje olovka otapa led u sebi... a žar u tvojim očima lista stranice koje si napisao.

Nema snova tebi i meni sve dok smo ovim zidom tako blizu a tako odvojeni.

U isto vrijeme zora i noć žele uspomene i otvore prozore jedno drugo sanjaju ali o tome ćute i ne govore.

Grlim te vjetru... grli te ovo more. Iako te usne o čežnjama ne govore.

Odaju te ti tragovi na papiru, odaju te koraci po sobi gore- dolje.

I nema ti sna... ne sanjam ni ja.

Neki se snovi sanjaju samo kad se nađu u zagrljaju.

Vjetru kreni prema moru i more će krenuti prema vjetru iz samotnog stana... otvori vrata od ormara tu nema zida.

I slova će mojim imenom da se oglase a naši zagrljaji i dodiri stvoriće valove.

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav i vjerujte ljubavi.

Slika preuzeta sa sajta: Pixaby