Ma ja sam ti samo romantični putnik

U ovom našem Svemiru nemira muzika svira.

Vješte ruke juvelira izrađuju adiđare. 

Vidim pisce, slikare i obične ljude kao mađioničare.

Stave latice od cvjeća kao obloge na srce... vidim ulice i mnogo nasmijane djece.

Zar to nije smisao života... zar to nije ona skrivena ljepota?

Kad bi ove ruke mogle da zagrle sve nemire u ljudima i ono što ćute u grudima.

Hladno je zar ne... zima putuje sa nama.

Koliko riječi imamo za reći na usanama... u pismima što pišemo u mislima... a nikako na papire.

Jer ne zna niko ni onu mrvu jednu... čak ni toliko... kako se osjećaju ljudi što idu kroz grad.

Pada li snjeg negdje baš sad?

Da li se vaše stope u snjegove uklope... ili se nemiri na jednom mjestu skupe... kod one vaše omiljene klupe. 

O da li uzmete kaput i izađete negdje iza ponoći i poželite li sa srećom kroz snjegove proći?

Pitate li sreću za plan... kažete li joj da šešir sa stihovima nemate... o da li joj kažete da u ljubav vjerujete?

Imate li petlju otkriti šta osjećate u ovom sunčevom spektru.

Sakrijete li suze, otkrijete li osmijeh, sačuvate li onaj dio priče koji se nikoga ne tiče.

Da li u vama nekad viče sve ono što vas dotiče?

Da li vam kroz vene teče neko posebno veče... da li jutrom budite ono što noću sanjate?

Čujem pitanja sva koja čovjek sebi postavlja ali rijetko na njih odgovara.

Zapetljani su dani što ih nosimo u koferu želja... a ne otvorimo kofere da vidimo tragove... 

Da bar na trenutak znamo kojim putevima idemo i kojim morima plovimo.

Skupimo u neke samo nama znane prostorije iluzije pa ih krojimo istim linijama... a vidi nam se sve u očima čak i kad idemo s naočalima.

Noćas govorim sve ono što ljudi žele reći... a nekad su mostovi teški za prijeći ne zbog daljine... već zbog toga što nam je sigurnije s one strane gdje sve može da stane i ostane a da ne zna niko.

Da na dlanove zapisujemo ono što smo kao đaci znali da prepišemo krišom ispod klupe.

Da ispod kišobrana ima dana za razgovore... a sve manje razloga za izgovore.

O da bar u nama progovore sve tišine što se prepliću... i dok zore sviću da nazdrave otkriću onog što smo kao blago čuvali samo da nas ljudi ne bi povrijedili.

Skriveni smo često i od sebe... kad je srcu hladno ne grije ni ćebe... ni vatra što plamti.

Sve se pamti i slaže kao knjige na polici... gledam lica na ulici.

Gledam srca u nesanici, a duša im spava... plove tragovima zaborava.

Puste sve da ide... a  rijetko vide šta se krije iza pregrade probudi se uspavani grade...

Iza fasade dišu zidovi... pričaju otvoreni prozori.

Bar na tren u sebi ono najljepše dotakni, planine pomakni rukama... kaži da svojim odlukama.

Ne treba ti hrabrost za poneku ludost, treba ti samo radost, treba ti volja... treba ti samo to da sa usana kažeš što si mislio.

Čovječe... dodaj svoje načine, ne čekaj da dođe sve samo od sebe... 

E da... razumijem te ja... i kad niko ne razumije ono što jesi.

I kad se sve dogodi a ljudi pitaju zašto misli noćas skitaju.

A tebi tada treba samo tišina iza onog dima od godina što same kroje priče svoje... niko ne čuje ni suze ni pozive tvoje. Svi od stola ustanu i od tebe odustanu.

Niko da zastane da te pita za te dane... da ti ruku na rame stavi i kad kaže javiću se... znam brzo zaboravi.

I ide tako tek onako hrpa izgvora bez razgovora.

A ne znaju oni da ti osjetiš... oni se ne sjete tebe... ti se njih sjetiš.

Uvijek si tu kad treba... oslonac svima... kad ti treba da li njih kraj tebe ima?

I znaš... nije to tako s ljudima svi oni nose ćutanja u grudima... i njima nekad neko treba čak i kad tako ne izgleda.

Ne žive ni oni savršene živote ni od nečije dobrote...

Tako je to u našem Svemiru nemira muzika svira... ide melodija po tipkama klavira...

Ne biramo samo mi sreću i nas sreća nekad bira.

Ne gledam svijet kroz naočale ni sve tišine koje se na usne oblače... i prećutane riječi mnogo znače.

Plači kad ti dođe pusti nek kroz tebe prođe sve ono što osjećaš.

Ko si... ti to najbolje znaš...

Smij se kad ti do smijeha nekad nije čuće sreća i stići će prije nego si pomislio.

Biće da je Svemir čuo želju koju si zamislio.

Jer poslao je mene da ti kažem sve što i sam znaš... 

Sve ono što si vidiš kad na svoje dlanove pogledaš.

Ne čekaj dane da u njih stane sve što stane u ekrane.

I ostane zarobljeno i jednom davno odgledano.

Gledaj u sagledano i ti i ja znamo da pod prstima čuvamo sva osjećanja.

Da na našim usnama iskrenost putuje, rijetko se danas ona čuje.

Rijetko ko ljudima vjeruje.

Ali eto vjerujemo ti i ja... da je ljubav u svim ljudima.

Nekad odluče da se od ljubavi oduče... a srce im istim ritmom tuče... 

vjeruju oni u ljubav ali o njoj još uče.

Juveliri adiđare izradili.. pisci knjige napisali... slikari... slike naslikali... i gle čuda ljudi koji vjeruju smo postali... kad smo ljubav ljudima sa dlanova odaslali... zaista su obični ljudi mađioničari.

Kapa na glavi naočale na očima i neka jakna kao iz knjige da sam lik...  ma ja sam samo romantični putnik...

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash