Gledaš me u oči... a ti kad me u oči gledaš sve znaš...

Tu si... dobro je... 

Kako si znala gdje sam?

Neko ti je javio gdje se nalazim?

Ne... niko mi nije javio osim što srce zna gdje se nalazi onaj kog za samo još jedan korak ovo srce može da zavoli.

Djevojko... gledaš me u oči... a ti kad me u oči gledaš znaš da nemam gdje.

I da se u tim tvojim očima sakrijem od svih. Siguran sam tamo.

Ostaješ uz mene i kad ti kažem da me pustiš... da taj jedan korak od tog da me zavoliš trebaš 

odstupiti. 

Ali ne... ti ostaješ.

U meni je toliko toga što ni sam ne mogu razumjeti... a ti razumiješ.

Neko te je poslao meni... da me vratiš iz ovih tišina i ništavila u ovaj svijet za koji sam zaboravio kad sam... samog sebe ostavio.

Osjetim da sam ovdje kad si ti tu. 

Odabrala si put koji nije lak... teško je pratiti moj korak.

Nemoj ga pratiti samo idi pored mene.

Ako vidiš da nekad iz ovih očiju poneka suza krene... ti ih ne briši.

Odavno su od mene svi nemiri otišli.

Postali su tiši od vjetra, postali su zatvoreni ormar. 

Kad ga otvoriš iza njega ima prolaz u svijet za koji ne znaš.

I to sam ja.. sve je to dio mene. 

Ako nekad otvoriš od ormara vrata... budi spremna da vidiš mene s rukama na koljenima.

Izgubljenog, ostavljenog... da vidiš mene slomljenog.

Da tako je... ne bi vjerovala da sam bio čovjek koji sjedi u uglovima svojih dilema i pušta dane da idu.

Kako sam ustao... znaju ove moje ruke što su me dizale iz ponora.

Reci mi zašto si ostala?

Reci da ova duša povjeruje da još neko može da je miluje.

Meni nije ni važno više... mene svi nekako ostaviše na vjetrovima da stojim sam.

Ali važno je ovoj mojoj duši... da li si ti spas... ona jedna iskra koju čekam da iz tame stavim ruku na tvoje rame.

I ti si patila zar ne... zato me razumiješ.

I tebe su povrijedili nekad... negdje... neko tebi drag.

Dubok je to trag... sakrij ga traže ga i kad ga pronađu opet su tu... da srce dotaknu.

Nisu me povrijedili... samo me nisu razumjeli... nisu vidjeli ono što jesam.

Rijetko ko danas vidi ono što oku nije vidljivo... ljudima je nevidljivo.

Dobar si čovjek... zapamti. 

Nekad se ljudi ne razumiju, nekad ćute i odu... traže slobodu izvan svojih zidova.

Ti samo tim svojim očima vidi ono što u tvojoj duši dobrotu tka... pusti mene nisam sad važna ja.

Važno je to kako se ti osjećaš i da li imaš snage u nogama i tim teškim cipelama ići sa mnom kroz trnovite puteve.

Osloni se na mene... iako izgledam kao mrva jedna iznenadićete snaga koju imam u sebi.

Pitam ove moje noge što me već godinama kroz život vode... mogu li ići ako treba i bez hrane i bez vode.

Smisleno odgovaraju... ne bi da me zavaravaju... još snage u sebi imaju... a tebi vjeruju.

Ustani polako...nisi danima vidio svijetlost... zatvori oči i vjeruj ovim mojim dlanovima da će biti tvoje oči dok ne budeš mogao svoje otvoriti i ponovo svijetlo dana vidjeti.

Staviću ti zavoj preko očiju... osjetljive su... a tako mile oči treba čuvati.

Govoriš mi ono što želim čuti.

Ne... nisam iluzionist... ne stvaram magične trikove... samo vidim iza svih oklopa dobrog čovjeka.

Vidim ljepotu iza svakog poraza koji te je lomio.

Vidim tebe i još jedan korak me dijeli do tog da te zavolim... i da... ostajem ne odlazim.

I da mi kažeš da idem, da danima ćutiš, da se povučeš u svoj svijet... ostajem opet.

Zašto?

Zato jer mi tako srce i razum kažu i jer se u mojoj odluci oboje slažu.

I sve što boli tebe, lječiću rukama, riječima i usnama.

Zagrliću te kad stignu one oluje za koje niko nikad znao nije.

Čuvaću te kad te posjete one tvoje sjete.

Idemo polako korak po korak vjeruj mi dok te vodim kroz ove prostorije. 

Znam da te još boli, ne brini neću dotaknuti te dijelove tvog bića. 

Divna si ti znaš...

Pusti sad to... 

Kako da pustim kad me ti vodiš kroz ovu tamu, a i ne mogu dozvoliti da te vide samu.

Opasan je ovo grad nije kao nekad sigurno ići ulicama. Ljudi su pretežno u kućama i ne izlaze. 

Odvikli se od svjetlosti, zatvoreni prozori, zamračene prostorije ko zna šta se sve tamo krije.

Ti si moje oči dok moje ne budu svijetlost vidjele ali ove moje pore opasnost osjete.

Nisam više dijete, odrasla sam u ovom haosu. 

Mlada si zar ne?

Jesam...  ti imaš nekoliko godina više od mene u cipelama.

Nasmijala si me.

Drago mi je... jedan osmijeh više da prevagne na vagi... da pobijedi suze što su kroz zavoj prošle.

Ne znam kako su se ovdje našle.

Biće da je to od hladnoće.

Moguće... hoće to tako.

Blizu smo izlaza... drži se za mene sad je negdje oko 15h i sunce je jako.

Jesi mi dobro?

Ne baš.

Diši duboko i polako. Uz tebe sam ne dam te, čuvam te.

Boli te ta rana koju skrivaš od mene?

I to si vidjela?

Boli... iskreno rečeno... bol razdire duboko ispod kože.

Treba vremena da zaraste... ta rana će i zarasti ali ova druga njoj godine trebaju.

Je li reci mi molim te kako i za ovu drugu ranu znaš?

Osjetila sam.

Sve osjetiš... ne može čovjek od tebe pošteno ni rane sakriti.

Čuvaj snagu... vani smo.

Ne skidaj još zavoj ne znam kakva će biti reakcija tvojih očiju jer su osjetljive a dodatne rane nam otežavaju put.

Znaš da je nemoguće hodati kroz ove čestice crvene prašine a da ih ne gledaš očima.

Znam.

Šta da radimo?

Smisliću način da se krećemo ne brini

Zapamti da sam uspjela proći kroz prašinu i doći do tebe.

Crvene je boje... onda nas ljubav može voditi.

Sad si ti nasmijao mene.

Slažu nam se frekvencije zato se razumijemo.

Pred nama svakako nije lagano putovanje.

Ti i ja nismo drugačije ni naučili.

Samo se ti osloni na mene imamo još vremena dok ne padne mrak...

Diši ovaj zrak... jer si izvan one tame u kojoj si provodio dane.

Uz tebe sam... ja te čuvam...

Nastaviće se...

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika je preuzeta sa sajta: Unsplash