Kad ljubav stane na našoj stanici

Stojimo na stanici...

Ti i ja putnici...

Čekamo autobus br:5...

Pričam ti priču... nazovi je bajkom... nazovi je fantazijom... i poveži sa zbiljom.

Duga je noć pred nama poneka riječ na usnama.

Nekad led, nekad med mjenjaju često raspored i riječi i autobusi.

Ruke nam u džepovima... zima.

Pogled ka tebi odluta... skrene s' puta.

Prolaze autobusi naš još stigao nije.

Kad bi ova noć mogla srca da ugrije.

Zaboravim ponekad kako se tvoje lice ljepo smije.

Pogledaj gore u nebeskom svodu zvijezde se osjećajima vode.

U nama se bore i lome odluke tako malo treba da se dotaknu ruke... da se srca osjete.

Nema te... nema me... u našim razgovorima samo tišina ima.

Zaključani dani... pretrpani ormari.

Ostavljena prazna soba... po njoj prašina hoda.

Po njoj čujem korake tvoje i ono moje za tebe... volim te.

Ti ćutiš... reći ćeš te riječi možda sutra...

A hoće li poslije sutra biti ljubavi?

Šta ako te sad podsjetim i poljubim?

Nisam ptica ne mogu da letim jedan krug oko ove planete, da vratim vrijeme da vratim nas.

Dolazi autobus, ulazimo... naša sjedišta i gledišta milimetri razmaka.

Gledaš kroz prozor odlutao si daleko.... slušaš muziku koju su pustili.

Da bude ovako kad smo to dopustili?

Prolaze kilometri odlazimo iz našeg grada.

Šta se krije iza zidova i fasada koje nas razdvajaju.

Mi smo savršeno zamršeni spoj.

Mi smo nesavršeni u tišini.

Suze krenu pa stanu, sklonim ih ispod očiju kad obraze dotaknu... pustim ih samo da u duši ne ostanu.

Pružaš mi maramicu, vidim šta osjećaš... vidim ti u očima čitam... piše ti na licu.

Prelomiću sve u sebi i reći ću tebi.

Da nigdje drugo sad bila ne bi.

Jer pored tebe se diše.... pored tebe se piše sve što osjećam.

Bez tebe ne znam... s' tobom idem.

Sjene dopiru kroz staklo... srce se srcu približi.... ruka... ruku dotakne.

Planine se pomjere i rijeka osjećanja poteče.

Putujemo mi... plešu sjene... pjevaju sirene svoju pjesmu za zalutale brodove... doputovali smo jedno drugome kroz snove.

I ko zna... da li sam lik iz fanatazije... djevojka duge kose s ostrva Sirenum scopuli.

Možda si ti kapetan broda kog je opila pjesma jedne sirene...

Ono što znam je to da... večeras i sutra samo sa tobom u nova jutra.

Uzmimo naše kofere zaustavimo autobus... izađimo naše mjesto pod suncem nađimo.

Pođimo u noć... neka nas vode emocije kroz stanice...

Spavajmo pod vedrim nebom dok kapi kiše padaju po našim licima one nemaju ništa sa suzama... to se ljubav smije u nama.

Zapleši ples na kiši i kad krenu suze ti ih obriši.

Samo diši.... ljubav u dušu zapiši, nju čuvaj nju ne briši.

Vidim ti u očima... gdje sreća stanuje... gdje dan danuje i noć snove sniva.

Kad stane ljubav na našoj stanici... ti i ja smo putnici koji putuju.

Šta je danas savršeno ako bar malo nije zamršeno?

Zapetljano i otpetljano... znano i neznano... ljubav je kad je dušom odaslano.

Nekad te riječi dvije znače mnogo više... ne treba da se kaže i ne treba da se piše... već jednostavno da se osjeti... kapetane... u mrežu su ti misli zapetljane.

Na obalama mora kojim ploviš.... u mrežu misli tvojih zaplela se jedna sirena... duga je kosa njena...

Pjeva pjesmu koja opija... nije mit i nije legenda... nije iz filma ušla u tvoj san.

Njena kosa prolazi hodnicima pratiš te tragove... ruke su njene za zagrljaj stvorene.

Živi negdje u skrivenim uvalama... dozvala te pjesmama... dozvala te glasom i harfom koju svira.

Znaš li zašto tvoje srce morsku vilu bira?

Kad stane ljubav na našoj stanici hoće li se fanatazija i stvarnost spojiti?

Neobično je sirenu voljeti. Tragove u pijesku treba pratiti... kad je more zove ona se poželi domu vratiti.

U njenim očim stanuju talasi, u kosi joj školjke i biseri... neveri su joj prijatelji.

Kad te gleda putuješ u morske dubine, usnama opija... pjesmom uspava... dodirima te probudi. 

Kad poželiš da je poljubiš nestane... kad želiš da ne ode... nekad ostane.

Kad ti dođe da je zagrliš... ona pliva morima... ne stižu je ni brodovi... kapetane ti živiš za te dane.

Za te dane da kraj tebe ostane... da je voliš da je ljubiš... da je grliš i da fanataziju stvarno živiš.

Slušaš priču koju pričam tebi ne znaš da je istina na usnama jer sam sirena dalekih mora.

Nasmješiš se tim usnama i obrazima... ljubav je odavno stala na našoj stanici... mi putujemo voljeni.

Kroz prozor gledamo kako se stapaju mjesec i predjeli... ti i ja... mi smo se odavno zavoljeli.

Sirena sam... pjevam moru i talasima... sviram harfu... čudesan glas mi je kad pjevam.

Ali samo s tobom snivam.

I nigdje na planeti ljepše nije nego kad tvoje srce... srce moje ugrije.

Stala je ljubav na našoj stanici kapetane... dalekih mora... uz tebe stoji morska vila... što te iz sna probudila.

U dušu sam ti se zaplela i ko bi rekao zavoljela.

Zrnca pijeska na mom licu... pješčane plaže u srcu mome... ali sam pronašla ljubav u zagrljaju tvome.

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji.

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash