Ona koja voli

U malim i zavojitim putevima našeg bića nalaze se domovi našeg srca. 

Ona, ona je već bila naučena da je ljudi gledaju kao na čudaka.

Nije mnogo obraćala pažnju na riječi koje bi znala čuti kada prođe kroz grad.

Govorili su da je ona dijete koje niko nije želio i da su je ostavili na pragu jedne trošne kuće. 

Da su se čovjek i žena iz te kuće su se smilovali pa je uzeli pod svoju zaštitu. 

Bilo im je žao da bude poslana u dom za djecu.

Godine su prolazile a ona je odrastala, u skromnom domu i takva je bila sama od sebe. 

Jedno skromno biće koje je ljepo vaspitano. 

Ono što su bili u pravu bilo je to da je ona bila drugačija na njoj svojstven način.

Iako su živjeli kao i većina ljudi u tom gradu djevojci su priuštili obrazovanje i završila je školu.

Njen istančan osjećaj za čula i osjećanja vodio je u razgovorima sa ljudima.

Znala je šta ljudi misle prije nego li to izgovore.

Kad govore istinu a kad je skrivaju. 

Gledala bi ih pravo u oči samo bi se osmjehnula kada bi primjetila dio kad osoba preko puta nje ne govori iskreno. Ustala bi i udaljila se od stola gdje ljudi rijetko gledaju u oči i govore istinu.

Čuvala je dvoje ljudi koji su joj pružili ljubav, dom i pomogli da odraste u porodici. 

Jedinoj za koju je znala. 

Nikad se nije raspitivala o svojoj  prošlosti niti gdje pripada. 

Za nju je to bila zatvorena knjiga koju nije htjela pronaći, otvoriti i čitati.

Čak je negdje duboko u sebi imala razumjevanje za dvoje ljudi koji su joj darovali život.

Nije znala njihove strane priče.

Gledajući sebe u ogledalu nije tražila nešto od to dvoje ljudi koji su joj bili roditelji. 

Nije se pitala liči li na nekog od njih. 

Ima li još nekog svog na svijetu.

Pogasila bi svjetlo i ogledalo bi ostalo samo sa otiskom njenog lika u odrazu.

Ono je negdje znalo odgovore ali predmeti ne pričaju.

U školi je nisu razumjeli, često bi je vrijeđali. 

Suze iz njenih očiju nisu vidjeli. 

Za njih je imala svoje mjesto u četiri mala zida koja su bila njeno utočište.

Sa godinama je ojačala, preko kože je stavila sloj koji je bio njen štit.

Nije bilo viteza pored nje koji bi je čuvao, čuvala se sama.

Ići sa ljudima, a biti sam ona je znala taj osjećaj.

Sve ono što je njeno biće osjećalo nije promjenilo ljepotu njene duše.

Postala je djevojka koja nosi hlače na tregere, ruksak sa željama i koja čuva svijet samo njoj znan u svojim očima.

U očima koje znaju kako suze izgledaju kad se zamotaju i sakriju pred ljudima. 

A puste se niz obraze kad dođe među zidove.

Ono što je ona znala da je dar što su je spasili dobri ljudi i da će ostati ono što jest.

Svoja u svijetu koji nije bez mašte ali istu ne vidi.

Svijetu koji se ponaša odraslo a nije odrastao.

Svijetu koji uporno odbija da prizna da još traži tragove djetinjstva u svojim zagonetkama u koje često odluta i traži izlaz.

Ona se može pogledati u ogledalo i svoju čistu dušu, može proći kroz grad jer zna da nikog nije povrijedila. 

A nju su povrjedili.

Oni neće nikad znati da je ona dijete ljubavi.

Bilo je dana kad  bi poželjela da ode što dalje iz tog grada. 

Da sve zakrpljene djelove svog bića presvuče novom tkaninom.

Da odjećom svoje unutrašnje ljepote obuče svoju kožu da izađe iz tih vrtloga jača.

Mogli su pričati da nije dijete ljubavi, mogli su živjeti u zabludama, ona je sve to pustila.

Ona je sve ono što je otvaralo stare rane zatvorila i nadjačala.

I ide ljudi, ona ide sa svojim ruksakom kroz grad sa takvim pogledom da se zapitaš koliko o njoj znaš kad je u oči pogledaš.

Ona je ta koja voli svijet koji je možda nikad neće razumjeti. Koliko je ljudi koji vole bezuslovno?

Pitam vas i sebe dok pišem priču o djevojci koja ima tu hrabosrost u svom srcu da voli u ovom vremenu.

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: veliki pozdrav dargi prijatelji

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay