Srešćete ga u ulici Petrolejskih lampi

Pišem o njemu, o čovjeku koji ostavlja bez riječi a i sam ih mnogo ne govori.

Kad ga vidiš, odmah znaš da pred tobom stoji neko ko ide daleko i još dalje ispred nas ljudi.

A put nije bio lak o nimalo lak. 

Iako kaže da je još uvijek đak samoće, osjetiš da on živi ono što voli, želi i hoće.

Nosi sako, rukavi su povučeni do lakta. 

Šake su krupne i izgledaju zrelije nego li je to njegovo lice.

Te šake su znale boljeti da se san na oči nije mogao dozvati.

U licu je zaigrani dječak... uglavnom je pješak. 

U tim očima pročitala sam priču dugu kao ona pruga što je blizu našeg grada.

I pročitala sam još nešto on ima takvu smirenost u sebi koja čovjeka privlači kao magnet.

To nije uvijek tako bilo.

Njegova radoznala priroda osvježava.

Kad govori on govori glasom zrelog muškarca, kratko i jasno.

Ne ide u duge razgovore jer s' malo riječi on sve kaže.

Valovita kosa odaje nestašnu prirodu koju je ukrotio onoliko koliko mu je dovoljno ni malo, ni previše.

Nekad je u stanju provesti cijeli razgovor u tišini. 

Riječ jednu ne progovori a svojom tišinom od svih najviše govori. 

Na tim crtama lica vidi se dobrota i poneki ožiljak što od ljudi... što od života. 

Ipak s ove udaljenosti sasvim se jasno vidi ono što ni jedan as u rukavu ne može sakriti.

Odlomci vremena u njemu postoje.

On je pronašao svoj dom u samoći. 

Iskovao je rukama figuru samotnog vremena kao da sreću kuje i udahnuo joj život.

Jednom sam šetala s tim čovjekom i zapamtila put kroz brojeve.

To je tačno 7585 koraka ulicom Petrolejskih lampi, 356 stepenica do tavanice u kojoj živi i 56 kartica s porukama koje ćeš pronaći putem, a vode do njega. 

Tog čovjeka ne možeš staviti u kalupe i šablone jer on ne pripada nikome i ne ide nigdje a stalno je u pokretu.

O sebi on ne govori ono što pričaju ljudi više je to ispletena misterija nego što je opis njega kao čovjeka.

Odabrao je samoću postao zalutali pjesnik noću a usred dana čovjek sa špilom karti u rukama.

O njemu je pisalo nekoliko novinskih rubrika... njega ne zanima šta misli publika. 

I ne igra on ulogu Don Kihota... mada kao on luta.

Živio je scene iz filma "Dan mrmota" i vrijeme kad se jedan te isti dan ponavlja.

Onda je jedno jutro ustao, pa još jedno jutro iza tog jutra i obećao sebi novo sutra.

Želio je da čuje sebe, da se odvoji od vreve koja ga okružuje.

Da se mehanizmi odvoje od emocija i da izađe srcem i dušom iz racia. Da pronađe razlog svog postojanja i  iznjedri sva nedostajanja. Da ih izmisli ako treba samo da sve to ispliva iz njega.

Pet godina on zna šta znači biti sam, um je postao oštriji, naučio je slušati tišinu uživati u cigari i vinu.

I dok se vani gradi svijet, rastu zgrade i sve se ubrzava on u sebi gradi svoj svijet koji mirom odiše.

Vidi ono što je prije promicalo pred njegovim očima. 

Sad ih samo zatvori a cijeli jedan svijet se otvori.

Smisao za humor ide u prilog osmijehu u krajičku usana.

Oprosti, zaboravi i ide dalje u prošlosti ne ostaje.

Prelomilo se to davno u njemu i nije to bio taj jedan trenutak što sve prelama i vodi te izvan svih stanja.

Ne, nije to onaj put od pada do ustajanja. 

To su dijelovi koji se formiraju, vraćaju, kidaju lome te na sitne atome. 

Anatomija samoće.

Tog sutra kad je sve ostavio i sebi zapisao na koži da se samoća kao dar množi i da je ovo put njegovog izbora. Oči se na promjene prilagode a srce i duša svoje bitke vode dok se ne usklade.

Pozove on nekad ljude unutra u svoj svijet nije pustinjak i osobenjak.

Kad sve složi on se osjeća dobro u svojoj koži.

Danas, on u sebi ima mir koji opija, koji osjetiš kad pored njega stojiš.

Pažljiv je u doziranju sebe prema ljudima.

Njegova osjećanja sežu u dubine i to vidiš kad gleda u planine. 

Kad sjedi pored rijeke sa ribarskim štapom u ruci. Nigdje on ne žuri ni brzacima rijeke, ni divljim putevima, ni neznanim stazama i morskim uvalama. On gdje god putuje svoj ostaje laganim koracima uvijek istraje u onom što u njemu svakim danom sve jače postaje.

U samoći on zna kako se opstaje.

Naučio je slušati ljude, razumjeti zašto reaguju, kako reaguju i da se svijet ne mjenja iz korjena. 

Već kad drveće olista, kad cvijet procvjeta, kad kiše prestanu a tragovi kišnih kapi ostanu, kad snjegovi padnu na tlo tad se svijet mjenja u skladu više tonova. U više masiva planina i tokova rijeka tamo gdje samoća čeka da od nje naučiš sebe. 

Shvatiš potrebe za drugim ljudima, ličnim indetitetom, ljubavi i da priznaš drugima i sebi da postoji smisao u potrebi.

Da sebe upoznaš i prepoznaš. 

Bile to staze kamene, planine daleke i nemirne rijeke on zna da samoća kreativno ostaje i pronađe onaj dio koji nedostaje.

Kad gleda ptice i sakrije od ljudi lice. Kad ptice pred njega slete i otkrije lice ljudima u njemu se mir preliva a vatra gori tako da avanturu u njemu probudi. A mir koji osjeća otkrije njegov pogled, otkrije njegova odjeća. Naučio je da osjeća. Da vidi svijet oko sebe s ljubavlju, utiša bure svojih mora, da planine drže snijeg  i da ga puste da se otapa. Kao što je on nosio teret na svojim ramenima a u samoći taj teret je otišao kad je sebe u sebi pronašao.

Slušala sam kako lagano diše i kako se melodija srca i duše uskladiše kad zatvori pa kad oči otvori.

U razgovoru s' njim naučila sam da je samoća kreativna, da u čovjeku svi damari uče kad se na tišinu odluče.

U jednoj ruci nosi špil karti uvijek spreman partiju odigrati. U drugoj ruci knjigu nosi čita putevima dok hoda, pored vode u podnožjima planina. I dok čita knjigu pa preko knjige pogleda vidiš da on svijet danas drugačije vidi i osjeti.

Nisam ga pitala zašto je rekao da samoći.

On je sam rekao...

Odabrao sam samoću ali i ona je mene odabrala.

Nisu me ljudi razočarali da bi u meni svi damari samovali. 

Ali jesu imali svoje otiske u tome. Da ti kažem drugačije ne bi bilo iskreno.

To ne znači da sam se ljubavi odrekao, da sam se zatvorio i da kroz prozor gledam ljude i svijet.

Ne, to je nešto više, nešto o čemu ne pišem. Vidiš razgovaram s tobom, i s' ljudima nosim ljubav prema životu u grudima. Samo više čujem, slušam i razumijem u samoći ono što vide oči.

Neopisiv je to osjećaj kad ti samoća postane prijatelj koji razumije. 

Kad u toj tišini čuješ sebe a prije nisi. Taj trenutak kad sam sebe čuješ onda vjeruješ u ljepotu života.

Onda je otkrivaš i samo upijaš u sebe i sretan si što si tu i kad vjetrovi koraku naprijed ne daju. 

U tebi se vjetru mir opire a iz tebe samo ljubav izvire.

Uzima špil karti, mješa ih i gleda me pravo u oči kao da zna koje karte će biti u mojim rukama i već je odigrao na kartu koja dobija jer čita svojim mislima moje.

U njemu priče postoje i sako zna koža ih preslika.

Krećem ulicom Petrolejskih lampi a vatra tih lampi u njemu plamti.

Kad on prođe sve lampe se upale čak i one koje ne gore.

On je mir, okean i more. 

Planina i tišina, samotni čovjek iza špila karti što pogledom već zna na koju kartu da odigra.

Čovjek u vremenu ispred svog vremena.

U toj valovitoj kosi on dušu dječaka nosi, on nosi svemir i jedan mir.

Pišem na papir o njemu... znam da će čitati i negdje skitati. 

Ali tim putevima i ulicama kojim on prolazi iz samoće dobrota i ljubav dolazi.

Za hroniku vremena piše sanjar Sundance Frances Blackwood

Autor teksta: Milena Vujinović

Tebi... ti znaš... inspiracija si za ovu priču

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash