Voz br: 178 putuje, u bolji svijet vjeruje
Ptice lete nebom slobodne svoj let.
Ovdje na zemlji stoji natpis: izvinite, gdje staje voz za bolji svijet?
Pročitah i pitah mašinovođu da li ti vozovi ovim prugama prođu?
Pogledao me je i rekao, dijete ovdje vozovi, voze za gradove, ne u bolje svjetove.
Sretoh uličnoga svirača, on mi reče da svira svaku večer na peronima, ali nije vidio taj voz svojim očima.
Mnogo je putovao i karte kupovao u svim pravcima, ali tu za bolji svijet nije kupio, još uvijek.
Jedna gospođa sa šeširom i koferom gleda koliko je sati, osluškuje šta pitam ljude, pogledom me prati.
Dijete drago ne postoji taj voz koji odlazi gdje se sve ljepo nalazi, bolji svijet se u tebi pronalazi, a onda se oko tebe isti pojavi.
Ljudi sa koferima čekaju, da se otvore peroni, nebom lete sa porukama baloni.
Da ih pitam i poruke pročitam možda odgovor znaju oni.
Sretoh djecu s' osmijehom na licu, njihova mašta možda može da otkrije gdje se taj voz krije.
U svojoj igri otkrivaju tek poneku stranicu tog svijeta sve dok gledaju očima djeteta.
Kad postanu odrasli zaborave i stranice boljeg svijeta zatvore.
Utopija, mjesto kojeg nema i ne postoji rekao mi jedan čovjek što poštanske marke broji.
Vidiš djevojko ima ih toliko, neke čak vjekovima traju, ni one za taj voz ne znaju.
Gledam ljude i djecu koji dolaze, odlaze i svoje vozove nalaze.
Svako od njih negdje putuje.
Čovjek kofere pakuje, kofere raspakuje, u ormare stvari slaže.
Znam da svi ljudi voz za bolji svijet traže.
Pitam i skupljam u jednu svesku svaku mudru riječ izgovorenu, a onda ću na slobodu pustiti slova da poslože ime i broj tog perona na koji će voz doći, a onda put boljeg svijeta možemo poći jer...
Postoji stanica, bez granica.
Postoje putnici s' kartom u ruci.
Postoji voz za bolji svijet vjerujem iznova i opet.
On staje tamo gdje samo mi unutar svog bića uspijemo da ga pronađemo, ako srcem osjećamo.
Ti mladiću što dane brojiš kako teku po nekom svom redu, odaberi mjesto u kupeu, sjedi u voz za bolji svijet nasmij se, napravi preokret. Ne gledaj u prošlost koja ti stalno dolazi, sa ove stanice u sadašnjost kreni, pronađi ljubav u toj ženi koju gledaš na slici i čuvaš je u džepu blizu srca, znaš svaki dio njenog lica.
Djevojko što puštaš suze da teku, uzmi maramicu, te suze obriši, sve što osjećaš na papir zapiši,
pošalji priču negdje da putuje, u tebi pisac stanuje.
Zamisli knjigu i kako je čitaju ljudi, kad budeš u vozu za bolji svijet sretna i zahvalna budi.
Ti čovječe što nemaš posao i gledaš u oglase, podvlačiš olovkom adrese, neka te ruke tvoje od drveta skulpture stvore i neka ti se sva vrata otvore.
Kupi kartu za bolji svijet i putuj na odredište, sve što tražiš u tvojoj duši piše.
Gledam oko sebe i vidim svijet u koji sam odaslana, vidim ljude i ljubav u njima.
Zar nešto ljepše od tog ima?
Vidim sreću, poneku suzu i tugu, napravim pauzu, tuge odu, sreće dođu i peronima prođu.
Tu, u nama ostanu, dio nas postanu.
Vidim male čestice prašine, padaju na dlan, budi se dan.
Sunčeve zrake doputuju kroz oblake u zagrljaj pođu ruke.
Vidim radost u ljudima, u ovom svijetu toliko toga lijepog ima.
Nekako ka boljem težimo, pa od ovog našeg bježimo.
Vozove čekamo, kao da pojma nemamo šta u nama imamo i koliko možemo.
Nije lako da se sve složi samo tako, pa da snovi postanu stvarnost.
Toliko snage i hrabrosti ima u ljudima. Svaki dan čuda gledam.
Ljepota je u pjevu ptice, ljubav je kad vidiš drago lice. Sreća je kad ti sleti leptir na rame i raširi krila.
Onda odleti, a ti želiš da ga pratiš. Ovo je svijet u kom živimo, on je dio nas, mi smo dio njega.
Ostavljamo tragove, dok čekamo vozove. Upoznajemo ljude, učimo jedni od drugih.
Pružimo ruku kao čovjek, čovjeku, sanjamo neku zemlju daleku.
Baš u ovom trenutku treba da smo ovdje gdje jesmo.
Ko smo?
Nepročitano pismo, netom otvoreno sa praznim stranicama.
S' olovkom u rukama da izmaštamo bolji svijet. Jesmo li na stanici još uvijek?
Karta u rukama, svi sa odlukama da krenemo u potragu.
No, jesmo li na pravom tragu?
Šta ako je ovo sad naš bolji svijet? Ako smo mi, najbolji mogući mi.
Jer toliko toga možemo, ako sve ljepote našeg bića pokažemo.
Ljudi smo... smijemo se, plačemo, pričamo, ćutimo, praštamo, maštamo, volimo...
Dolazi voz... broj: 178 spremni smo za putovanje na stanici gdje smo se sreli.
S' koferima u rukama ulaze svi putnici na toj stanici, sa snovima u mislima.
Gdje putuju? Tamo gdje je bolji svijet, ovaj naš jedini koji poznajemo.
Ovaj naš krug kojim kročimo, priroda, okeani, mora, planine i ljudi koje upoznajemo.
Ovo nebo pod kojim priče života pišemo, zašto ga tražimo kad smo mi bolji svijet.
Mala djeca što se igraju oni su bolji svijet, koji tek dolazi.
Zašto težiti potrazi, kad smo naš svijet pronašli ?!
Ako ti suze idu niz lice, tužan/na si, i sam/a u četiri zida ili ideš ulicom sa nekim strahom.
Mogu ti reći da si ti put ka tvojoj sreći, da vjeruješ ljudima i osjetiš ovaj svijet.
Vjerujem u tebe ko god da si, i gdje god da si.
Sreli smo se kroz riječi priče ove, bolji svijet u tebi te zove.
Izađi vani, obriši suze, pronađi ljubav ili će te ljubav pronaći. Imaj osmijeh na licu.
Vjeruj u sebe, u ovaj svijet kad padneš ustani i nastavi da hodaš opet.
Jer nije lako, odista nije, ali sanjar ne odustaje, on vjeruje.
Ka tebi voz br: 178 putuje....
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dobri ljudi i dragi čitaoci.
Autor teksta: Milena Vujinović
Hvala ti Lela Leli na objavi citata, koji je meni bio inspiracija za ovu priču.
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Video sa YouTube-a
Duran Duran: Ordinary World
https://www.youtube.com/watch?v=JRDXhj40nyo
Ovdje na zemlji stoji natpis: izvinite, gdje staje voz za bolji svijet?
Pročitah i pitah mašinovođu da li ti vozovi ovim prugama prođu?
Pogledao me je i rekao, dijete ovdje vozovi, voze za gradove, ne u bolje svjetove.
Sretoh uličnoga svirača, on mi reče da svira svaku večer na peronima, ali nije vidio taj voz svojim očima.
Mnogo je putovao i karte kupovao u svim pravcima, ali tu za bolji svijet nije kupio, još uvijek.
Jedna gospođa sa šeširom i koferom gleda koliko je sati, osluškuje šta pitam ljude, pogledom me prati.
Dijete drago ne postoji taj voz koji odlazi gdje se sve ljepo nalazi, bolji svijet se u tebi pronalazi, a onda se oko tebe isti pojavi.
Ljudi sa koferima čekaju, da se otvore peroni, nebom lete sa porukama baloni.
Da ih pitam i poruke pročitam možda odgovor znaju oni.
Sretoh djecu s' osmijehom na licu, njihova mašta možda može da otkrije gdje se taj voz krije.
U svojoj igri otkrivaju tek poneku stranicu tog svijeta sve dok gledaju očima djeteta.
Kad postanu odrasli zaborave i stranice boljeg svijeta zatvore.
Utopija, mjesto kojeg nema i ne postoji rekao mi jedan čovjek što poštanske marke broji.
Vidiš djevojko ima ih toliko, neke čak vjekovima traju, ni one za taj voz ne znaju.
Gledam ljude i djecu koji dolaze, odlaze i svoje vozove nalaze.
Svako od njih negdje putuje.
Čovjek kofere pakuje, kofere raspakuje, u ormare stvari slaže.
Znam da svi ljudi voz za bolji svijet traže.
Pitam i skupljam u jednu svesku svaku mudru riječ izgovorenu, a onda ću na slobodu pustiti slova da poslože ime i broj tog perona na koji će voz doći, a onda put boljeg svijeta možemo poći jer...
Postoji stanica, bez granica.
Postoje putnici s' kartom u ruci.
Postoji voz za bolji svijet vjerujem iznova i opet.
On staje tamo gdje samo mi unutar svog bića uspijemo da ga pronađemo, ako srcem osjećamo.
Ti mladiću što dane brojiš kako teku po nekom svom redu, odaberi mjesto u kupeu, sjedi u voz za bolji svijet nasmij se, napravi preokret. Ne gledaj u prošlost koja ti stalno dolazi, sa ove stanice u sadašnjost kreni, pronađi ljubav u toj ženi koju gledaš na slici i čuvaš je u džepu blizu srca, znaš svaki dio njenog lica.
Djevojko što puštaš suze da teku, uzmi maramicu, te suze obriši, sve što osjećaš na papir zapiši,
pošalji priču negdje da putuje, u tebi pisac stanuje.
Zamisli knjigu i kako je čitaju ljudi, kad budeš u vozu za bolji svijet sretna i zahvalna budi.
Ti čovječe što nemaš posao i gledaš u oglase, podvlačiš olovkom adrese, neka te ruke tvoje od drveta skulpture stvore i neka ti se sva vrata otvore.
Kupi kartu za bolji svijet i putuj na odredište, sve što tražiš u tvojoj duši piše.
Gledam oko sebe i vidim svijet u koji sam odaslana, vidim ljude i ljubav u njima.
Zar nešto ljepše od tog ima?
Vidim sreću, poneku suzu i tugu, napravim pauzu, tuge odu, sreće dođu i peronima prođu.
Tu, u nama ostanu, dio nas postanu.
Vidim male čestice prašine, padaju na dlan, budi se dan.
Sunčeve zrake doputuju kroz oblake u zagrljaj pođu ruke.
Vidim radost u ljudima, u ovom svijetu toliko toga lijepog ima.
Nekako ka boljem težimo, pa od ovog našeg bježimo.
Vozove čekamo, kao da pojma nemamo šta u nama imamo i koliko možemo.
Nije lako da se sve složi samo tako, pa da snovi postanu stvarnost.
Toliko snage i hrabrosti ima u ljudima. Svaki dan čuda gledam.
Ljepota je u pjevu ptice, ljubav je kad vidiš drago lice. Sreća je kad ti sleti leptir na rame i raširi krila.
Onda odleti, a ti želiš da ga pratiš. Ovo je svijet u kom živimo, on je dio nas, mi smo dio njega.
Ostavljamo tragove, dok čekamo vozove. Upoznajemo ljude, učimo jedni od drugih.
Pružimo ruku kao čovjek, čovjeku, sanjamo neku zemlju daleku.
Baš u ovom trenutku treba da smo ovdje gdje jesmo.
Ko smo?
Nepročitano pismo, netom otvoreno sa praznim stranicama.
S' olovkom u rukama da izmaštamo bolji svijet. Jesmo li na stanici još uvijek?
Karta u rukama, svi sa odlukama da krenemo u potragu.
No, jesmo li na pravom tragu?
Šta ako je ovo sad naš bolji svijet? Ako smo mi, najbolji mogući mi.
Jer toliko toga možemo, ako sve ljepote našeg bića pokažemo.
Ljudi smo... smijemo se, plačemo, pričamo, ćutimo, praštamo, maštamo, volimo...
Dolazi voz... broj: 178 spremni smo za putovanje na stanici gdje smo se sreli.
S' koferima u rukama ulaze svi putnici na toj stanici, sa snovima u mislima.
Gdje putuju? Tamo gdje je bolji svijet, ovaj naš jedini koji poznajemo.
Ovaj naš krug kojim kročimo, priroda, okeani, mora, planine i ljudi koje upoznajemo.
Ovo nebo pod kojim priče života pišemo, zašto ga tražimo kad smo mi bolji svijet.
Mala djeca što se igraju oni su bolji svijet, koji tek dolazi.
Zašto težiti potrazi, kad smo naš svijet pronašli ?!
Ako ti suze idu niz lice, tužan/na si, i sam/a u četiri zida ili ideš ulicom sa nekim strahom.
Mogu ti reći da si ti put ka tvojoj sreći, da vjeruješ ljudima i osjetiš ovaj svijet.
Vjerujem u tebe ko god da si, i gdje god da si.
Sreli smo se kroz riječi priče ove, bolji svijet u tebi te zove.
Izađi vani, obriši suze, pronađi ljubav ili će te ljubav pronaći. Imaj osmijeh na licu.
Vjeruj u sebe, u ovaj svijet kad padneš ustani i nastavi da hodaš opet.
Jer nije lako, odista nije, ali sanjar ne odustaje, on vjeruje.
Ka tebi voz br: 178 putuje....
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dobri ljudi i dragi čitaoci.
Autor teksta: Milena Vujinović
Hvala ti Lela Leli na objavi citata, koji je meni bio inspiracija za ovu priču.
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Video sa YouTube-a
Duran Duran: Ordinary World
https://www.youtube.com/watch?v=JRDXhj40nyo
Primjedbe
Objavi komentar