Jer sam ja... dijete sutona i divlja jagoda

Zna li neko ko je djevojka što svaki dan u isto vrijeme prođe ovim ulicama.

Tačno u 18h ni minut prije... ni minut kasnije.

A kako joj je lice skriveno u razgovoru sunca i mjeseca moj um kaže da je upoznao nije... ali je se sjeća.

Rijetko ko zna nešto o njoj.

Pričaju u ovoj našoj mahali da su je jednom pratili... reći ću ti sve dijelove koje smo sastavili u njen lik. 

Ona je odmetnik... saputnik sa svima nama... a opet tako sama.

U očima te djevojke možeš pronaći svijetove... planete... i koliko god da je odrasla ona ostaje dijete.

Kad počneš s njom razgovarati otkrivaš ispod slojeva svijet mašte i brojeva.

Na trenutke kao da je naučnik... uvijek u rukama ima neki priručnik.

I baš kad pomisliš da je umjetnik ona ti u mislima ostavi upitnik.

A ako joj poželiš prići bar za jedan korak bliže ona na ledu piruete kliže.

Možeš je slušati... pokušati razumjeti a ona će jedan korak čak i tri ispred tebe biti.

Živi tamo gdje listovi drveća putuju stotinama stepenica izrađenih od drveta.

Živi tamo gdje cvjetaju divlje jagode... a kroz listove nebo proviruje.

Vozi bicikl u sutone. 

Iznad obrva planine... ispod očiju mostovi... na usnama slova puna pjesama.

Vozi bicikl... nije tandem, ni tricikl... nije ni onaj iz djetinjstva poni.

U košari jedna torba... nekad budu i baloni.

Poput pera laka... lakša i od zraka... pa stavi balone  s tegovima da ne bi letjela s vjetrovima.

Ako se nekad i to dogodi krila joj budu golubovi.

U sutonu se skrivaju snopovi svijetlosti... prolaze zgrade njen grade dok se okreću točkovi i pedale.

Duga košulja od vjetrova sašivena... ona piše po platnu sreće dok povjetarac njiše drveće.

Hoda bosa šumom... vozi bicikl u patikama drumom.

Njene ruke skrivaju poruke... po vjetru ih pošalje... jedinstvena je.

Poruke po vjetru kako to?

Dok vozi bicikl iz torbe izvuče poruke na ceduljama ljubičaste boje i stavi je na dlanove tvoje.

Samo... eto...

Šta samo eto...

Bilo je to jedno ljeto... baš u vrijeme kada zriju šumske jagode.Pored njenog doma iz šume voda izvire. Tada se promjenilo sve i od tog trenutka ona s biciklom putuje.

Kažu da se rodila ponovo... i da je otišla iz ovog grada... vidiš tamo... sjevernije tamo gdje niko još bio nije. Od tog trenutka od ljudi se krije.

Stotine stepenica... iz kojih trava raste... divlje jagode otkrivaju puteve do njene kuće... kažu da tamo vjetar priču o njoj šapuće.

Rekli su da je i ona poput divlje jagode... divlja ruža... svoja... neukrotiva i slatka.

Rođena u predjelima Sjeverne polutke... ruke koje liječe... sretnemo je svaku veče.

A tako malo o njoj znamo... i ništa više ne bi ni znali kad bi je u lice gledali.

Čak i kad joj vidiš lice... pitaš se pitalice.

Vidio sam jednom lice njeno... zapisano mi u zaboravljeno... ali se sjećam nje... i osjećam da je bila moje sve.

E... nekad je bilo drugačije... ona sad... ne poznaje ovaj grad... čini mi se da je izbrisala sve i da samo pedale okreće... da te žice na točkovima čuvaju odsjaj sunca... a sunce krije nju u sutonu.

Pripada li sada ona ovom vremenu... siguran sam da sam znao tu ženu.

Tu košulju njenu od vjetrova sastavljenu... njene lake korake... 

Kako li se do njenog doma stiže... i može li joj se prići bar jedan korak bliže... a da ona na ledu piruete ne kliže.

Prijatelju... ta pitanja možeš nju pitati... ali kažem ti... o njoj ni tada nećeš znati više nego što znaš sada.

Čitali ste priču o meni o jednom djetetu u duši a ustvari ženi.

Čitala sam i sama... slušala i na trenutke se osmjehnula... suze prekrila.

Pustila ih niz izvor što kod mog doma izvire suza s vodom putuje.

Sad se smijem... dok putujem i vozim bicikl u sutone... o meni priče postoje... a niko me ne zna.

Samo on... on kom su izbrisali sjećanje... a život nas stalno prepliće.

Divlja sam jagoda... tamo gdje kroz krošnje i listove nebo proviruje... da li da me sakrije ili tek nešto o meni ljudima otkrije.

Sa ovih dlanova putuju poruke... s usana slova od pjesama... još jedna noć na biciklu biće besana.

To sam vam ja djevojka koja sanja a ne spava.

Djevojka kojoj lice niste vidjeli... a znate da postoji.

Nisam skrivena... samo sam dijete sutona... divlja ruža... stotinama stepenica koje vode do mog srca bosonoga bez tragova... putujem do moga doma.

Vidjećete košulju bijelu i kosu u uvojcima... vidjećete točkove bicikla kako se okreću... a ja dijete sutona i divlja jagoda... ja idem da donesem sreću ljudima... i poneka tajanstvena nit u meni zaista ima.

Autor teksta: Milena Vujinović

Dragi prijatelji ovo je priča pisana za 7 godina kako postoji blog i kako Milena putuje s biciklom i pričama. Zahvalna sam vam od srca, duše i pera koje piše priče. I negdje tu sa mnom Merkur i suncokreti putuju.

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash